Dostojanstveno obilježeni Dani labinske republike i Dan rudara

Ovogodišnja 104-ta obljetnica Labinske republike i Dan rudara, započela je u petak 28. veljače u jutarnjim satima velikim komemorativnim skupom u Raši, na kojem je odana čast i slava, te evocirane emocije na veliku tragediju koja se dogodila na taj dan, prije točno 85 godina. Komemoracija je počela minutom šutnje u znak sjećanja na stradale koji su platili visoku cijenu, za izgradnju jednog boljeg svijeta.

Nastavilo se istu večer svečanom komemoracijom u sklopu velebnog Spomen prostora rudaru i rudaru-borcu u Labinu, i u znaku predstojećih svečarskih Dana labinske republike, gdje je naglas pročitano 718 imena  u rudarskim nesrećama, stradalih rudara.

U nedjelju 02. ožujka, na sam Dan rudara, položeni su vijenci na spomeniku rudara, na labinskom gradskom groblju, Krvovoj placi na Vinežu i na Štrmcu, nedaleko Labina.

Polaganju su uz nekolicinu živućih rudara, prisustvovali i počast im odali, građani, saborski zastupnici Dalibor Paus i Dušica Radojčić, gradonačelnik Labina Valter Glavičić, njegova zamjenica Federika Mohorović Čekada, načelnica i načelnici labinskih općina, neki od gradskih vijećnika, predstavnici i članovi labinskog Društva Josip Broz Tito, predsjednica i članovi Saveza udruga antifašista Istarske županije, članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata, predstavnici javnih poduzeća, zamjenik istarskog župana Tulio Demetlika, predstavnici Policije, Vatrogasne postrojbe te predstavnici rudarskog grada Carbonie iz Italije, grada pobratima Labina.

Glavna komemoracija i sjećanje održano je na Krvovoj placi, gdje su prigodne govore održali zamjenik župana Tulio Demetlika i gradonačelnik Labina Valter Glavičić. Unuke i praunuke rudara čitale su poeziju, a osvrt na povijesne činjenice Labinske republike i Dana rudara u svom je govoru iznijela profesorica povijesti Eva Melegi Matković. U svom je obraćanju navela: „Okupili smo se kako bismo odali počast sudionicima Labinske republike. Svim onima koji su sudjelovali u događaju koji je obilježio prošlost našega kraja, ali i dali temelje borbi protiv ugnjetavanja, socijalne i radničke nepravde te kršenja osnovnih ljudskih prava.

Godina je 1921, sam početak mjeseca ožujka, a na ovim prostorima odjekuju riječi „Kova je nasa“, rudnik je naš. Masa lokalnog stanovništva se okuplja u znak podrške labinskim rudarima te kreće prema Labinu uzvikujući spomenutu krilaticu, pjevajući te noseći crvenu zastavu. Među njima su i dvije sestre, sedamnaestogodišnja Milka te petnaestogodišnja Paola odjevene u crvene haljine s bijelom ružom u kosi. Njihova podrška rudarima ne predstavlja mladenački bunt već je posljedica teškog života rudara i njihovih obitelji. Kao djeca rudara u deseteročlanoj obitelji vrlo su dobro bile svjesne činjenice da je rudnik bio sinonim za preživljavanje. Preživljavanje u smislu nabave egzistencijalnih sredstava za život, ali i  borbe za očuvanje gologa života u rudniku.

Eva Melegi Matković

Prije točno 104 godine, na današnjem mjestu, labinski rudari odlučuju stupiti u štrajk. Zauzimaju rudarska okna, na iste postavljaju eksplozive i preuzimaju proizvodnju u svoje ruke.

Razlozi tomu sežu godinama unazad. Izrazita fašistička represija, započeta završetkom Prvoga svjetskog rata, promjena vlasti, sve teži uvjeti rada, potaknuti forsiranjem eksploatacije ugljena od strane vlasti, štednja na sigurnosnim mjerama u rudniku, dovode u pitanje život rudara. Život, koji je predstavljao egzistenciju ljudi našega kraja.

Temeljna ljudska i radnička prava, kao što su pravo na ljudsko dostojanstvo, osobnu sigurnost, rad na siguran način koji ne ugrožava zdravlje radnika, pravo na odmor, na poštovanje privatnog i obiteljskog života, na slobodu mišljenja, okupljanja i udruživanja, pravo na jednakost ljudi pred  zakonom i nediskriminaciju rudarima su bila uskraćena. Kao vrh ledene sante ljudskih prava koja su zahtijevali rudari bilo je ono temeljno, neotuđivo i svakom ljudskom biću rođenjem dano: pravo na život.

Kap koja je prelila čašu predstavlja fizički napad na Ivana Pipana, sindikalnog vođu labinskih rudara.

Dana 2.ožujka, oko 13 sati rudari su krenuli u štrajk. Okupili su se na Vinežu, na Krvovoj placi. Preuzeli su kontrolu nad rudnicima u Krapnu, Vinežu i Štrmcu, kao i nad  separacijom Štalije, skladištem eksploziva te utovarnom lukom Bršica. Minirali su postrojenja, šahtove i skladišta koje su branile “crvene straže” na čelu s Francescom Da Giozom.

Štrajku se priključilo oko 2000 ljudi (rudari i seljaci). Izvjesili su crvene zastave sa srpom i čekićem, a kao znak raspoznavanja imali su zavezanu crvenu traku.

Podršku ustanicima pružili i su Giuseppina Martinuzzi te  Giovanni Tonetti.

Kao odgovor, fašistička vlast započinje s kontrolom prometa i komunikacija, zastrašivanjem, premlaćivanjem te podmićivanjem. Nakon gotovo 37 dana, dana 8. travnja, oko 10.30 sati, preko 2000 pripadnika karabinjera kreće slomiti otpor.  Na Štrmcu započinju prve akcije, te se kasnije sele na Vinež. Borba je trajala do 14 sati, kada je Pippan obavijestio rudare da je daljnja borba uzaludna.

Kao neposredna posljedica ustanka jesu dva poginula rudara Maksimilijan Ortar i Adalbert Sikora, smrt Jakova Šumberca koji  je umro od upale pluća od koje je obolio prilikom stražarenja  te uhićenje četrdesetak rudara protiv kojih se u Puli krajem iste godine vodio sudski proces na kojem su oslobođeni optužbi. Ustanak labinskih rudara preslika je teškog rudarskog života, života u kojem je svaki odlazak na radno mjesto, svaki silazak u jamu, predstavljao rizik od smrti.  Rudarske nesreće, s velikim brojem poginulih, podsjetnik su na veliku žrtvu koju su ti ljudi dali za razvoj našega kraja. Labinska republika smatra se prvim antifašističkim ustankom u svijetu, a njena načela njeguju se i danas. Načela su to u kojima nema mjesta diskriminaciji, društvenoj, radničkoj,  a ni socijalnoj nepravdi“ rekla je Melegi Matković, te završila svoje izlaganje rudarskim pozdravom SRETNO.

Irene Franković i Dalibor Paus

Na polaganju vijenaca na spomeniku rudarima u mjestu Štrmac, emotivnim se govorom prisutnima obratila, načelnica Općine Sveta Nedeljka, Irene Franković. U svom je kratkom govoru rekla „kako su rudari tog mjesta znali si izreći ponekad neprikladne riječi, pa čak se znali i potuć, ali bi kad su odlazili pod crnu zemlju, kopati ugljen, svi uvijek bili kao jedan. Krasila ih je sloga i briga jednog o drugom, koliko god ta vremena bila crna i teška“, rekla je Franković. Svoje je stihove o rudarima pročitao i gradski vijećnik Mladen Bastijanić.

(Tekst i foto: Adriano Šćulac) 02.03.2025/13:32