Otvorena izložba Dušana Puhara u Alvoni

Iako je proteklog petka bila večer prepuna događanja u Labinu pred brojnom likovnom publikom je u Galeriji Alvona otvorena samostalna izložba Dušana Puhara pod nazivom Ispod površine.

Predstavljen je njegov ciklus portreta kojim se bavi i koji istražuje već neko vrijeme. Iako bi se olako moglo zaključitikako se ništa novoga ne može u današnje vrijeme reći o toj temi i kako je ona za neke možda passé - utisci posjetitelja izložbe bili su sve osim toga, te će mu, vjerujemo, biti vjetar u leđa i potvrda da ustraje u svom radu.

Dušan Puhar završio je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli na smjeru slikarstva te je eksperimentirao s raznim tehnikama, ali je za svoj glavni medij izražavanja izabrao najtežu slikarsku tehniku – akvarel koja ne dopušta ni najmanje greške, u kojoj nema popravaka.

Prof. Branko Metzger-Šober, autor je teksta kataloga ove izložbe koji u maniri iskonskog predstavnika struke povjesničara umjetnosti prati suvremene umjetničke tokove i već etablirane umjetničke veličina, ali ujedno jednako predano pristupa i vrlo značajnoj ulozimentoriranja mladih umjetnika.

U svom predgovoru ističe kako autor ovom izložbom predstavlja ciklus akvarelnih portreta koji se oslanjaju na figuraciju, ali nadilaze puki prikaz te su modeli uhvaćeni u svojim mislima, u introspektivnim trenucima koje umjetnik s nevjerojatnom suptilnošću pretače u papir. „On ne uljepšava stvarnost, ali joj pristupa s poštovanjem. Dušan Puhar gradi svoju slikarsku poetiku daleko od buke i spektakla. Njegov je akvarel nježan podsjetnik da ljepota često živi upravo u onome što je prolazno, lomljivo i istinito. U vremenu koje sve rjeđe zastaje, njegovo slikarstvo nas uči gledati sporije, dublje, pažljivije – kao kroz vodu.“

Metzger-Šober dalje navodi kako ova izložba nije samo prikaz vještine, već tiha meditacija o čovjeku, o licima koja susrećemo, i onima koja izranjaju iz nas samih. „Puhar nas poziva da uronimo – ne u boju, već u prisutnost. Da zastanemo pred licem koje ne traži aplauz, već razumijevanje. Dušan Puhar ne slika da bi uvjerio, već da bi osluhnuo. I upravo zato, svaki njegov portret djeluje kao ogledalo – ne samo lica koja promatramo, već i našeg vlastitog pogleda. Onog koji se, možda, predugo zadržava. Onog koji napokon vidi.“