Razgovor s Deanom Jurasićem, višestrukim državnim prvakom i dobitnikom `Zlatnog volana`

`Moj krajnji cilj je da cilja nemam — voziti dok mogu i uživati dok traje!`

Prvenstvo Hrvatske u kronometar vožnjama za 2025. godinu završilo je. Višestruki državni prvak, nositelj nagrade Zlatni volan i član AK Istra Racing Team Pazin, Dean Jurasić iz Kožljaka, na posljednjem ovogodišnjem motorshowu u Poreču osvojio je drugo mjesto.

U razgovoru za 5portal.hr, Jurasić je otvoreno govorio o sezoni punoj tehničkih problema, o motivaciji, konkurenciji, te o tome zašto utrke za njega nisu samo sport, već i – način života.

Kakva je za vas bila ovogodišnja sezona?
Sezona mi ove godine nije išla po planu. Od pet utrka za prvenstvo Hrvatske, na četiri sam imao kvarove na automobilu, a jednu sam utrku osobno zeznuo.
Ni jedna utrka nije ispala kako treba. Nisam planirao voziti 2025., ali sam se ipak prijavio. Na prvoj utrci otkazao je motor, drugog dana vozio sam s rezervnim dijelovima i osvojio drugo i treće mjesto u klasi — što je već bio loš start, jer sezona ima samo pet utrka.

Treća utrka, na Mićevcu, bila je jedina bez problema – osvojio sam prvo mjesto.
Četvrta utrka u Ogulinu završila je mojom pogreškom. U zadnjoj vožnji zahvatio sam rubnjak, podigao auto na dva kotača, udario u zaštitne gume i zaglavio. Publika mi je pomogla izvući auto, ali sam zbog te pomoći diskvalificiran.
Na posljednjoj utrci u Poreču pukao mi je amortizer već u prvoj vožnji. Tako da je ukupni rezultat – drugo mjesto. Dečko koji je pobijedio je stvarno vrhunski vozač i ima odličan auto. Čestitam mu! Ja sam viceprvak i – iduće “leto” ako vozim, opet idem na prvo mjesto!

Što je teže – osvojiti vrhunski rezultat ili ga zadržati?
Teško je i jedno i drugo. Konkurencija je iz godine u godinu sve jača. Ako sve ide po planu, nije teško, ali utrke su sport u kojem ne možeš predvidjeti tehničke kvarove.
Zadnjih pet-šest godina nisam imao nikakvih problema, a ove godine kvarovi su se samo nizali. Sad me čeka kompletna revizija auta.

Što je najvažnije za uspjeh u automobilizmu?
Najvažnija je koncentracija, poznavanje staze i auto posložen za disciplinu. I naravno – ne smije biti straha. Ako imaš strah, imaš problem.

Imate li vi strah?
Ne. Nemam strah. Možda zato i imam rezultate.

Kada ste prepoznali taj natjecateljski adrenalin?
Još kao dijete. Krenuo sam kao mehaničar po utrkama 1995./96. godine. Voziti sam počeo 2008. i od tada nisam propustio ni jednu sezonu — osim u vrijeme korone. Dakle, već 16 godina aktivno se natječem.

Koja vam je staza najzahtjevnija?
Svaka staza ima svoje. Ogulin je tehnički zahtjevna, ali meni do sada nikad nije zadavala problema — do ove godine.
Najbrža staza je Mićevac, otvorenija i više za jače aute, ali sam i tamo ove godine bio prvi, jer je auto bio savršeno posložen.

Kako gledate na konkurenciju?
Konkurencija je zdrava. Svi se znamo, a svake godine dolaze i novi vozači. Ove godine nas je bilo devetnaest u klasi.
Uvijek bude pet-šest iskusnih dečkiju – to su vrhunski vozači. Novi vozači nas samo dodatno motiviraju. Kad odvozimo trening, već znamo tko što može i kako će dan završiti, osim ako se ne dogodi kakva greška.

Ima li dovoljno mladih vozača?
Svake godine pojave se tri-četiri nova. Kad vide koliko je klasa 4 zahtjevna, neki se prebace u druge kategorije.
Automobilizam nije jeftin sport – startnine, prijevoz vozila, smještaj, hrana, gume, održavanje... To su veliki troškovi. Zato mnogi talentirani mladi nemaju financijske mogućnosti za ozbiljan start.

Što biste poručili mladima koji žele ući u taj sport?
Treba početi skromno, kupiti auto, probati neku stazu i imati iskusnog mentora.
Utrke su dobar ispušni ventil – bolje da taj adrenalin ispuste na stazi nego na cesti.
Ali sve mora biti promišljeno i realno s financijama.

Jeste li dovoljno prepoznati u zajednici za svoje rezultate?
Višestruki sam državni prvak, bilo ih je sigurno desetak. Ali ne tražim priznanja ni sponzore.
Dobio sam priznanje Općine Kršan, i to mi je sasvim dovoljno. Radim to iz ljubavi i gušta.
Da je u pitanju neki drugi sport, možda bi bilo drugačije. Auto-moto sport u Hrvatskoj, nažalost, slabo se prati.

Koliko košta jedno natjecanje?
Startnina je prije iznosila oko 500 kuna po vozaču, sada nešto više.
Član sam AK Istra Racing Team Pazin, klub pokriva startninu, a sve ostalo plaćam sam.

Koji je vaš krajnji cilj?
Moj krajnji cilj je – da krajnjeg cilja nemam.
Osvojio sam sve što sam mogao. Vozit ću dok mogu i uživat dok traje.
Tri sezone zaredom bio sam državni prvak. Moj cilj je: „Voziti i uživati!“

Ipak, imate li neku neostvarenu želju?
Nemam. Više se ni ne pripremam posebno – par dana prije utrke posložim auto i čekam vikend.
Ako je rezultat loš – dobro, ako je dobar – još bolje. Glavno da ima gušta.

Poruka za kraj?
Već četiri godine govorim da mi je to zadnja sezona. Tako sam rekao i lani.
Auto nije diran godinama, a deset dana pred utrku iz Kluba su me nagovorili – „ajde još jednu“. I eto – kvarovi su se samo redali.
Za 2026. kažem da neću voziti, ali... ako uspijem složit auto – možda i hoću.
Utrke se danas ne pripremaju kao prije, kad smo imali više vremena. Poslovne obveze imaju prioritet, ali srce još vuče na stazu.
I hvala mojoj obitelji – oni su moja podrška i moj tim.

Razgovarala:Katarina Šoštarić Perković

Foto:Dean Jurasić

12.11.2025./08:47:48