Ma ljudi jel` to moguće?
Govorio je poznati novinar u izvještavanju o napetim situacijama kod sportskih prijenosa! Da moguće je!
Kad satima svjedočite eksponiranosti dvojice vijećnika koji sve znaju, sve razumiju i sve obrazlažu, bez da ih je itko pozvao da to čine. Osim što su kao vijećnici uzeli riječ, za sudjelovanjem u raspravi.
Na Gradskom vijeću, nije bilo napetih situacija, ni postavljanja zahtjeva da se uvaži nečiji protuprijedlog, a ni primjedbi da nešto od iznijetog nije točno. A čitavo vrijeme trajanja sjednice, dvojica vijećnika su, jednostavno uzurpirali javnu govornicu. Na svaku točku, imali su svoje viđenje kao neko svoje obrazloženje, najčešće bez ikakvog pitanja.
I tako nastupajući po svim točkama dnevnog reda, bahato su trošili i razbacivali zajedničko vrijeme. I svaki se iz prvog, javljali u drugi krug rasprave, koje to nisu bile. Čak nisu ni traženi odgovori od gradonačelnika, jer vijećnici nisu imali nikakvih izvornih pitanja.
Osim što su uzastopnim nastupima okupirali javnu govornicu, i trošili vrijeme, moglo bi se reći za neki njihov hir.
Kao neovisni promatrač punih sedam sati, a to je bio tek dio sjednice, koja još uvijek nije ni približno bila pri kraju, ostajete zatečeni. Iznenađeni i u nevjerici. Ispočetka očekujete nešto, tražite razlog nečijeg javljanja, očekujete raspravu koja će donijeti neko novo otkriće, a onda uvidite da od svega toga ničega nema. Osim jednosmjerne diskusije u pravcu, gutanja vremena.
Istina je da su neka zapažanja bila za pod točku razno, odnosno aktualni sat. A neka izravno za šefa gradilišta ili za razgovore u Mjesnim odborima, nikako za rad Vijeća po dnevnom redu.
Na upozorenja predsjednice Vijeća, nisu se puno obazirali, držali su se nekih svojih prekaljenih iskustava, a nikakve rasprave nisu potaknuli, osim što su do nepristojnosti, sebe nametali preko javne govornice. Gotovo vršeći nasilje nad prisutnima, ne postavljajući pitanja, već dodatno obrazlažući, obrazloženo.
U nedostatku vlastite mašte, ponavljali su jedan za drugim pitanja, služeći se krilaticom „uzeo mi je pitanje iz usta”. I ponovo, samo na svoj način išli dalje s tim pitanjem.
A vrijeme je neumoljivo teklo, minute su odmicale, vrlo brzo i sati. Radilo se bez predaha, i slušalo naizmjenične eskapade, jednoga pa drugoga. Do neugodnoga. Toliko zanijeti u svoju ulogu igrokaza kojeg su sami za sebe izrežirali, pokušavali su čak na momente biti smiješni, i zabaviti publiku. A to nije bila publika u kazališnoj dvorani, već vijećnici u gradskoj vijećnici. I nije im bilo smiješno. Njih petnaestak, sa ostalima po službenoj dužnosti, možemo reći tridesetak prisutnih. Mimo svoje volje morali su svjedočiti, njihovom igrokazu iznurivanja. Zapravo verbalnom nasilju nad prisutnima u dvorani.
Zapitajmo se, zašto to nije dobro? Zašto nitko nije znalac po svim pitanjima, ni po svim točkama dnevnog reda, pa ni jučerašnji „gutači vremena“?
Zašto je potrebno do točke zamora materijala, trošiti ljudsku energiju? A na toj sjednici s proticanjem sati, i sati, ljudi su se počeli pogledavati na lijevo i desno, nastupilo je kašljanje i kašljucanje, izlasci van, pa vraćanje unutra, otprilike s pogledom, tko još u vijećnici diše?
Nije vijeće debatni klub, a ni partija karata uz krigle piva, već ekspeditivno tijelo, koje donosi odluke, iza kojega stoji prethodni rad. I to bi svi u vijećnici trebali uvažiti. Ovakva iskustva otvaraju pitanje ažuriranja pravilnika o radu vijeća, i poštivanje institucije predstavničkog tijela. Jučerašnje iskustvo bilo je bahato i vrlo neugodno, čak i po same “igrače” , koji toga vjerojatno nisu svjesni, ali su tako agresivnim eksponiranjem, ostavili u javnosti sliku svoje osobnosti.
Katarina Šoštarić Perković
26.11.2025./15:48:26