Intervju: Ivana Griparić o turizmu kao cjelovitoj priči - da se barem `kovarski panin` ne zatare

Turizam u Raši gradi se na snažnoj priči, autentičnosti i rudarskom nasljeđu. U nastavku donosimo intervju s Ivanom Griparić, direktoricom Turističke zajednice Općine Raša, koja govori o smjeru razvoja destinacije, neiskorištenim potencijalima i potrebi da se barem „kovarski panin“ ne zatare.

Zatekli ste određeno stanje i nadamo se da to nije sve što Turistička zajednica Općine Raša može ponuditi. Kako gledate na zatečeno i u kojem pravcu želite razvijati turizam u doglednoj budućnosti?

S odmakom od mog dolaska na ovu poziciju – u lipnju će biti dvije godine otkako sam stupila na mjesto direktorice Turističke zajednice Općine Raša – mogu reći da sam zatekla puno dobrih stvari. Sve što je već postojalo nastojim koristiti na najbolji mogući način i kvalitetno implementirati u turističku ponudu. Prije svega govorim o zatečenom stanju u Raši, počevši od rudnika i kovarske kuće Arsia, koja danas funkcionira kao naš Centar za posjetitelje.

Puno je toga već bilo napravljeno, što mi je omogućilo da te resurse preuzmem i dalje razvijam, s ciljem povećanja njihove vidljivosti. U proteklih godinu i pol dana dali smo maksimum kako bi se rudnik što bolje pozicionirao i prepoznao, te kako bi se razvijao u pozitivnom smjeru. Radili smo na tome da rudnik postane prepoznatljiv na tržištu i da se javnost senzibilizira za njegovu vrijednost. Danas je rudnik u svijesti ljudi prisutan kao turistička atrakcija i važno mu je i dalje pružati snažnu podršku kako bi se taj smjer razvoja nastavio.

Ono što je dosad učinjeno ne smatram krajem, već novim početkom rudnika u jednoj novoj, turističkoj ulozi. S obzirom na to da je rudnik službeno otvoren u srpnju 2023. godine, još smo uvijek na početku tog procesa, no osobno vjerujem da idemo u dobrom smjeru. Važno je naglasiti da se ne radi samo o obilasku rudnika, već o cjelovitoj priči o životu u Raši. Upravo se oko rudarstva gradi identitet raškog turizma i to je smjer u kojem želimo nastaviti razvijati našu destinaciju. 

Koje mogućnosti vidite, a koja su ograničenja?

Mogućnosti su zaista velike – riječ je o nepresušnom blagu. Ograničenja, nažalost, postoje prvenstveno u financijama, a posljedično i u broju ljudi koje bismo dodatno mogli angažirati. U postojećim okolnostima, svi koji smo uključeni u rad i funkcioniranje rudnika dajemo svoj maksimum.

Ne ograničavamo se isključivo na radni tjedan, već se trudimo izlaziti u susret i vikendom te prihvaćati organizirane posjete i ture. Prilagođavamo se svakom upitu, osobito kada je riječ o grupama i organiziranom turizmu vezanom uz posjete rudniku.

Koji bi bio krajnji cilj turističkog razvoja Općine Raša, osim financijskog koji je, naravno, bitan?

Vidljivost, prepoznatljivost i obogaćivanje turističke ponude naši su glavni ciljevi. Ono što nam u ovom trenutku najviše nedostaje, kako u samoj Raši tako i na području cijele Općine Raša, jest ugostiteljska ponuda. Ona je zasad prilično skromna, ograničena i sezonski kratkotrajna.

U samoj Raši, osim dva kafića koja imaju kvalitetnu ponudu i dobro posluju, nemamo dodatnih ugostiteljskih sadržaja. Smatram da bi već za početak bilo vrlo korisno kada bi se netko odlučio pokrenuti barem jednostavniju ugostiteljsku ponudu – primjerice u obliku fast fooda, poput „rudarskog panina“.

Naime, ni ponuda drugih kvalitetnih sadržaja ne može u potpunosti funkcionirati ako se ne nadovezuje na osnovnu potrebu posjetitelja, a to je ponuda hrane. Upravo bi takav iskorak dodatno zaokružio doživljaj destinacije i produžio boravak gostiju.

Zašto je gastro ponuda na vašem području tako slaba? Ne upisuju li se dovoljno učenici u strukovne škole?

Na to utječe više različitih segmenata. Prije svega, tu je pitanje radne snage, koja je, ako se uopće pronađe, vrlo skupa. S druge strane, uvozna radna snaga, koja još uvijek nije dovoljno integrirana u naše društvo, zasad ne predstavlja dugoročno i kvalitetno rješenje. Da bi strani radnici mogli prenijeti našu gastronomiju na način na koji to može domaći čovjek, potrebna je dodatna i dugotrajnija edukacija. Teško mi je govoriti u ime ugostitelja o razlozima zašto ne produžuju rad i izvan ljetne sezone, no vjerujem da je financijski aspekt presudan. Ako se poslovanje ne isplati, razumljivo je da se ne ulazi u dodatne troškove. I sama dolazim iz ugostiteljske struke i dobro znam koliko smo se trudili pronaći modele za produženje ponude, ali financijski je to često vrlo teško održivo. Ako financije ne funkcioniraju, tada zapravo nemamo prostora za daljnje razgovore – to je realnost.

Pritom i sama pokušavam dublje razumjeti zašto je situacija upravo takva. Kako bi Klaus Kobjoll rekao: ključno je razumjeti koliko ljudi gravitira određenom području. Ako nema dovoljnog broja ljudi, teško je očekivati razvoj bilo koje dodatne ponude, pa tako i ugostiteljske.

Koliko vam pomaže što ste dio klastera istočne Istre?

U posljednjih godinu dana naše turističke zajednice udružile su se u Klaster istočne Istre, koji okuplja Općine Raša, Sveta Nedelja i Kršan te Grad Labin. To nam uvelike pomaže jer nam daje osjećaj veće vidljivosti i prepoznatljivosti. Zajedničkim nastupom lakše se pozicioniramo na tržištu, a i financijski je jednostavnije realizirati određene projekte kada u njima sudjelujemo zajedno.

Osim toga, zajednički nastup prema vani zvuči snažnije i ozbiljnije. Iako administrativne granice između jedinica lokalne samouprave postoje, svi znamo da je riječ o relativno malom i povezanom području. Upravo zato ima smisla da djelujemo zajedno.

Smatram da kroz ovakav oblik suradnje možemo pokrenuti više novih inicijativa, ali i dodatno razvijati i unaprijediti ono što već imamo, svatko u skladu sa svojim posebnostima. 

Kojim turističkim kapacitetima raspolaže TZ Općine Raša?

Imamo dva kampa, privatne apartmane i kuće za odmor, a motele, hotele i hostele još uvijek nemamo. Općina Raša je prostorno velika, ima dugu i veliku obalu a u pozadini ima sela sa bogatom ponudom apartmana i kuća za odmor. 

Koje vrste turizma preferirate i gdje vidite praznine koje bi vrijedilo popuniti?

Kao turistička zajednica ne ograničavamo se isključivo na jednu vrstu turizma, jer je turizam grana koja pruža gotovo neograničene mogućnosti razvoja. Svega po malo već imamo, a uvijek postoji prostor za nove podgrane koje mogu dodatno obogatiti ponudu. Dugoročno, osobito bih voljela vidjeti razvoj medicinskog turizma, jer bi on omogućio prelazak na cjelogodišnji turizam, što bi za naše područje bio velik iskorak. U ovom trenutku, na prvom mjestu nam je obiteljski turizam. On je prirodan i logičan temelj naše destinacije. Gastro turizam, nažalost, još uvijek ne možemo razvijati u punom smislu, prvenstveno zbog nedostatne ugostiteljske ponude. Trenutačno se gastro ponuda svodi na nekoliko mjeseci u vrhuncu sezone te djelomično u predsezoni i posezoni. Nadam se da to u budućnosti neće ostati tako. Praznine svakako postoje, ali upravo u njima vidim priliku. Naš najveći potencijal leži u autentičnim sadržajima – povijesnoj priči, identitetu mjesta i nasljeđu rudarstva, koje nas jasno razlikuje od drugih destinacija. Upravo u tom smjeru vrijedi napraviti dodatni iskorak i graditi prepoznatljivost, jer različitost stvara prednost. Kroz tematske sadržaje, manifestacije i doživljaje možemo postupno popunjavati praznine i razvijati turizam u skladu s onim što ovo područje uistinu jest.

Ljetni turizam je i dalje dominantan, no nije jedini. Gdje još vidite potencijal?

Iako postoje različiti oblici turizma, sunce, more i plaže i dalje su vrhunac naše ponude. Gosti dolaze prvenstveno zbog mora, klime i očuvane prirode, što je naše najveće bogatstvo i temelj turizma. Upravo to je glavni razlog zašto naši gosti, posebice s tržišta Njemačke i Austrije, biraju ovu destinaciju. Tu prirodu trebamo čuvati jer ona omogućuje održiv razvoj turizma. Uz ljetni turizam, velik naglasak stavljamo i na outdoor ponudu. Brdoviti krajolik, brojne pješačke, planinarske i biciklističke staze s pogledom na more predstavljaju važnu prednost destinacije. Outdoor sadržaji, uz more i plaže, sve češće postaju ključan motiv dolaska gostiju. Raspolažemo brojnim stazama na području Općine Raša, ali i onima koje se povezuju s područjem Grada Labina, što koristimo za zajedničku revitalizaciju i organizaciju događanja u suradnji s TZ Grada Labina.

Dio staza djelite s Gradom Labinom?

Da, kao i staza Svete Barbare, koju smo koristili povodom blagdana Sv. Barbare, i ponovo ćemo organizirati pješačenje samo pod nazivom „Škornji od karbona“, povodom obilježavanje rudarske tragedije. Polazak će biti iz Raše, pješačenjem do spomenika Rudaru borcu u Labinu. Lani smo prvi put organizirali to pješačenje i ove godine ćemo ponovo. Kao što je za stazu Sv. Barbare završetak ovdje u Raši, tako imamo opet kontinuitet. I stazu za Skitaču koja je većim dijelom sa Općine Raša, a dijelom na području Labina, koristimo ne samo kao pješačku, nego i kao biciklističku stazu. I već dvije godine zajednički obilježavamo Svjetski dan turizma na Skitači. Imali smo lani i jednu biciklističku turu, a ponovit ćemo ju sada, krajem ožujka mjeseca. Sve u suradnji sa TZ Grada Labina. Time pokušavamo pred i pod- sezonu popuniti sadržajima, kako bi turisti imali razloga za dolaske. Ne očekujemo samo strane državljane, dovoljno nam je ako dođu i u nešto manjem broju. Dolaze nam domaći gosti iz drugih gradova i gotovo svih županija RH. Domaći gosti su uvijek prisutni, a vidjeli smo trend je, dolazaka iz Crikvenice, Rijeke, Zagreba. I Slovenci stižu, kao da su naši domaći gosti. Cijenimo to, jer treba potegnuti iz Ljubljane, Kopra do Raše. Pitamo ih kako ste saznali, što vas je privuklo da ste došli, gdje ste o tome pročitali? I na nedavnom razgledavanju Raše, vodio ga je Mladen Bajramović, uglavnom su bili ljudi izvana. Jako nam je važno da nam taj domaći gost dođe da se senzibilizirao, da nije neka stigma oko nas, nego da smo i mi prepoznati kao destinacija.

Raša je planski građena kao grad, danas administrativno općina. Je li to ograničenje?

Naprotiv, kad ti povijest ostavi takvo naslijeđe, to je razlog, radi kojeg moraš imati ogroman respekt prema svemu tome, i smisleno razmišljati kako i što dalje, a da nikoga ne povrijediš. Mi znamo na kojim i čijim leđima je sve ovo napravljeno, i koliko je ovdje nažalost poginulih rudara, i imamo veliki respekt prema svemu tome. U skladu sa tim razmišljanjem razvijamo turizam i pričamo tu priču svim gostima, stranim i domaćim, prenosimo to naše naslijeđe.

Rudarska je priča snažna, ali bez autohtone gastro ponude djeluje nedovršeno. Vidite li rješenje?

Da, odlično pitanje, i to što si vidio i doživio, povezuješ sa onim što si kušao i jeo poslije. A tu vidim onu najjednostavniju istarsku kuhinju, maneštru s trukinjicom, kobasice, ombolo, zarebrnjak, jota, jer „tu ni bilo beci za rashićivat se“. I to je ta hrana, za marendu su rudari nosili panine sa kobasicom, to su nam govorili rudari. A ne znam kako je bilo dvadesetih godina (20. stoljeća), samo uvijek kažu da su te marende bile obilate, jer si morao unutra delat. I bar da idemo početi sa tim kovarskim paninom. Rudnik i sve što imamo od rudarske baštine, samo će se razvijati više i dalje. Dolazi sve više ljudi, a više ljudi nosi više upita. Po pitanju usluge, restorana, smještaja, kupovine originalnih stvari pa i suvenira. Nadam se da će se netko okuražiti i pokušati nešto napraviti. Za sada, se za podzemne ili nadzemne ture, sami organiziramo uz pomoć lokalnih proizvođača iz Općine Raša i susjednih općina. Oni prezentiraju svoju ponudu i pripreme hranu. I uvijek je to odlično. Tko ne bi popio dec vina ili neki zalogajčić pojeo, kad već „pasoš“ tih deset kilometri.

Ljeti naše posjetitelje upućujemo na Trget, a u druga godišnja doba snalazimo se. Organizirali smo jedan događaj „kovarsku subotu“ malo većeg obima i znali smo da će nam doći veliki broj ljudi, i dodatno smo angažirali ugostitelja da dođe sa ponudom svoje hrane. I to se pokazalo jako dobrim.

Imali smo obilazak u rudnik, možda je bilo stotinjak ljudi, išlo se u dvije/tri ture unutra, uglavnom dobar dio dana bilo se ispod zemlje.

E, sad i ugostitelja je teško nagovoriti da dođe, jer ako ne vidi ljude i svoju zaradu, on neće doći . Jednom smo organizirali hranu na taj način. Ali, kažem treba probati, ako ne uspije, onda barem znamo da to ne štima. Pa gledamo što dalje.

Praznina može biti prilika?

Nije baš novo, već smo pokušali napraviti na Skitači u lipnju 2025. –e, kad je to to bila Fešta od vina, maneštre i sira. A fokus smo stavili na naše lokalne proizvode. Da ne bude samo grill i ostalo što se inače nudi po feštama, već da potenciramo našu domaću kuhinju. Imali smo jako dobar odaziv i dobre povratne dojmove i ocjene.

I obilježavanje Svjetskog dana turizma u suradnji sa TZ Grada Labina, organizirali smo na Skitači, tu nam PD Skitaci puno pomaže, kuhali su, bila je lokalna muzika, i veoma smo im zahvalni na tome. I to se pokazalo odličnim. Znači, ako nam to funkcionira par kilometara gore, zašto ne bi funkcioniralo i tu u Raši.

I za kraj, ima li Raša posebnu energiju?

Da, Raša zaista ima dobru energiju. Sama činjenica da se nalazi u dolini daje joj osjećaj svježine i prozračnosti, ali ono najvažnije je dobra vibra među ljudima, što uvelike olakšava svakodnevni rad i suradnju.

To se posebno vidi u kvalitetnoj suradnji s Općinom Raša, kao i u funkcioniranju klastera na jednoj višoj razini. I ovdje, na lokalnoj razini, Općina, općinska tvrtka Arsiana i ja kao Turistička zajednica djelujemo zajednički. Uvijek govorim u množini, jer se tako i predstavljamo prema van. Kada radimo i nastupamo zajedno, tada sve ima puno više smisla i daje bolje rezultate.

Turizam je puno toga, a što bi od svega stavili na prva tri mjesta po značaju?

Skitača je bila jedan veliki izazov, nakon što smo izgubili ocjenjivanje vina, naš se događaj više nije mogao zvati smotra vina, pa smo ju preimenovali u „Feštu od vina, maneštre i sira“.

I tu je nastao jedan zaokret, i jako dobra posjećenost i puno stranaca je bilo. Ta manifestacija daje najviše prostora, za daljnji razvitak. Po pitanju gastro ponude i glazbe, koja se uvijek povezuje uz pučke fešte. Tu feštu stavljam na prvo mjesto, a i Skitača sama po sebi je najposebnije mjesto u cijeloj Općini.

Raška noć je fešta za pamćenje i zahtijeva kvalitetnog izvođača i dobru glazbu kako bi se ispunio veliki središnji trg, osobito u vrućim srpanjskim večerima. To, naravno, ima svoju cijenu. Trg na prvi pogled djeluje manji dok su na njemu automobili, ali kada ga treba ispuniti ljudima, tada se vidi koliko je zapravo velik.

Upravo zbog toga je ova manifestacija vrlo zahtjevna i uvijek nosi određenu dozu stresa, jer se postavlja pitanje hoće li odabrani izvođač uspjeti privući publiku i napuniti Trg. Prošle godine Neda Ukraden pokazala se kao odličan izbor i potvrdila koliko je važno dobro procijeniti izvođača.

Inače, za Rašku noć ovdje su već mnogi izvođači nastupili, i dolazimo do pitanja, je smo li došli do kraja? Treba li možda napraviti nešto novo. Vrijeme će pokazati. Mi nismo ni Umag ni Split, Općina smo s malim budžetom, a ja želim da svi budu zadovoljni i sretni. Raška noć je veliki izazov, sve opcije su otvorene i sada treba dobro razmisliti, što učiniti i u kojem smjeru dalje. Još koju godinu može ovako, ali ta manifestacija traži neki „ribrending“.

Imamo i „Karbon jazz“, u srpnju, ostvaruje se u suradnji sa Robertom Mikuljanom, to je izvrsna manifestacija. Dodatno smo ju oplemenili umjetničkom radionicom, a lani smo otvorili i kovarsku kuću, pa su ljudi mogli posjetiti Centar Arsiu. I na tragu toga idemo dalje, provjereno je da sve paralelno može funkcionirati. Znači, jazz koncert, ljudi koji opušteno idu gore u Centar za posjetitelje Arsia, a oni koji žele mogu crtati u umjetničkoj radionici sa druge strane od pozornice. Tako da jedno, drugo i sa trećim, ide, i popraćeno je sa vinom i hranom. Tako da svih pet segmenata dobro funkcionira i uklapa se. Tu ne ciljamo na ogromne brojke, pedeset do sto ljudi maksimalno, tako je bilo lani i svi smo vrlo zadovoljni. I prof. Robert Mikuljan rekao je da je bilo odlično.

Nije li za jazz koncert, trg prevelika pozornica?

Ne! Čak smo u vrijeme dogovora, išli pogledati druge lokacije, tako smo otišli ispred rudnika, da tamo smjestimo koncert, ali smo zaključili da nije dobro. Trebale bi nam stolice, kao dodatni trošak i dodatni angažman, a na Trgu je crkva Sv. Barbare sama po sebi posebna. Škalini su gledalište sa kojega se odlično prati koncert koji je dolje, a sa strane je umjetnička radionica za crtanje, i ponuda pića i hrane. I ta manifestacija se pokazala predivna, i ako smijem reći, meni najdraža. Nije toliko puno ljudi, pa nije ni toliko veliki stres, i tu mogu biti dosta kreativna jer ima prostora oko jazza, koji je sam po sebi umjetnost.

Kako vidite tradicijske fešte po selima?

To su naše manje manifestacije, tradicijske fešte kao posebna vrsta društvenih događaja, Sv. Lovreč, ili Lovrečeva, Sv. Bortul, u kojima se radi tako da ne bude previše novosti, da se ne zatare ono ca je bilo. To su godine i godine i ne daj Bože da se to zatare, pa je i muzika kakva mora biti za te sredine. Zato se i zove „tanac poli kalanice“. Tu mora biti kalanica, i određena muzika mora biti za naše ljude starije životne dobi. Interesantno mi je da i na te fešte dolaze turisti, što mi je dobar poticaj da ostane na tome, ali da ih ipak malo proširimo, jer stranci vole ples i takve fešte i te dvije zadnje godine baš ih je bilo dosta u Sv. Bortulu i va Sv. Lovreče, i ostavit ćemo ih da se ne zataru. Ali, opet im treba dati malo „force“ da ipak malo budu u skladu s vremenom.

(Razgovarala: Katarina Šoštarić-Perković)

28.01.2026./08:36