Vjerujem kako mnogi od vas, bivaju prikovani pred malim ekranima iliti „dalekovidnicama“ gledajući utakmice Europskog rukometnog prvenstva. Isto tako vjerujem kako se navija za svoje zemlje učesnice tog prvenstva, ja bih rekao i cirkusa.
Konačno je taj organizacijski cirkus, prekinuo na pola predstave, ČOVJEK Dagur Sigurdsson (pišem po Vuku).
Konačno je zajedno u dogovoru s Ivicom Udovičićem - Giljom, direktorom rukometne reprezentacije Hrvatske, progovorio javno o takozvanom Europskom prvenstvu koje se igra u kolijevci rukometa, Skandinaviji. Naime znano je kako je rukomet kao sport nastao upravo u Danskoj, gdje je i odigrana prva rukometna utakmica, davne 1907. godine.
Gilju i Dagura znam osobno i to jako dobro. Običavam reći kako mi je u nedostatku rođenog brata, baš Gilja brat. Igrao je šest godina u švedskom rukometnom klubu, kojem sam bio direktor i suvlasnik. Naime u Švedskoj su rukometni klubovi polu privatni. Održavaju ih na životu, naravno seniorske momčadi, sponzori, znači privatne osobe. Nema plaćenih prijevoza na utakmice, koji su plaćeni novcem poreznih obveznika, kao i mnogo toga ostalog, što je slučaj kod nas.
A onda te proglašavaju majmunom i budalom, ako napišeš i kritiziraš bilo što, a sam si to jednim dijelom i platio. No, to je tema za neku drugu priliku.
Mediji imaju ogromnu moć. Pogotovu naši nacionalni. Pa tako većina njih uglavnom piše budalaštine i izmišljotine, i to me užasno smeta. Pogotovo kad se to piše o stvarima koje znam iz prve ruke. Bilo kako bilo, ČOVJEK Dagur, je jučer razgolitio svu bijedu organizacije Europskog rukometnog prvenstva.
Znao sam već ranim jutrom, da će se popodne u četvrtak (jučer) to i dogoditi. Prvo je naša reprezentacija igrala dvije utakmice u razmaku od dvadesetak sati. Onda su igrače i sportsko vodstvo, kao vreće krumpira prevozili iz Švedske do Danske u autobusu. Put koji je trajao pet sati. I kao da to nije bilo dosta, dolaskom u danski grad Herning, našu su reprezentaciju smjestili četrdeset (40) kilometra dalje od dvorane, u kojoj se danas popodne igra utakmica polufinala, protiv Njemačke.
Bio je to okidač, na kojeg je iz svih oružja reagirao veliki Dagur, uz potporu baš Gilje. Da li se time naš savez slaže ili ne, ipak ne bi otkrio. Da je bilo koji Hrvat izbornik, taj se Dagurov stav nikada ne bi izrekao. Jer Dagur nije ni Islanđanin, ni Nijemac, ni Japanac, ni Austrijanac a bogami ni Hrvat. Mada je u svim tim zemljama bio što uspješan rukometaš, što jako uspješan trener i izbornik. Dagur Sigurdsson, je kozmopolit. Nije opterećen ni nacijama, ni državama.
Gdje god bio poštuje i voli te države i radi profesionalno i jako dobro svoj posao. Po meni je veliki Dagur uz podršku i pomoć Gilje, zadao jaki udarac Europskoj rukometnoj federaciji, koji uostalom već godinama vode bezvezni i nesposobni ljudi, koji gledaju samo vlastito dupe i vlastiti interes. Jer zamislite si današnji rukomet, u kojem glavne uloge igraju delegati za zapisničkim stolom, i mnogi kvazi rukometni suci. Za osobe o kojima pišem znao sam odavno da su prvo LJUDI, a zatim i znalci posla kojim se bave. U četvrtak 29. siječnja 2026. saznala je to i cijela rukometna Europa.
Hvala vam Dagure i Gilja!
(Adriano Šćulac) 30.01.2026/09:52