Kad školska predstava preraste pozornicu: Prepuno Kino sinoć je disalo s Petrom Panom

Prepuna kino dvorana u petak, 30.siječnja 2026. nije bila samo prepuna. Bila je živa. Bila je ispunjena šapatima iščekivanja, dodatnim stolicama koje su se donosile u hodu, dječjim dlanovima oslonjenima na rub pozornice i pogledima koji nisu treptali. A i kad više nije bilo mjesta, ljudi su ostajali. Stajali uz zidove, uz rubove dvorane, jer ovo se jednostavno nije propuštalo.

Školska predstava Petar Pan. Tako piše u programu, ali ono što se sinoć dogodilo u Kinu Labin, nadišlo je sve školske okvire.

Djeca su stajala ispred pozornice i upijala svaku scenu. Odrasli su se smješkali, a mnogi su, potajno, brisali suze. Jer ovo nije bila samo predstava. Ovo je bila čarolija zajedništva, truda i ljubavi.

Učenici Područne škole Rabac, od 1. do 4. razreda OŠ Matije Vlačića, izveli su Petra Pana na način koji bi bez imalo pretjerivanja mogao stati uz bok mnogim profesionalnim kazališnim produkcijama. Prava scenografija. Odličan razglas. Pomno birana glazba i prateći efekti. Originalni kostimi. I brod, pravi scenski brod, u kojem su glumci doista „plovili“ pozornicom.

A onda, oni. Učenici.

Opušteni. Nasmiješeni. Sigurni u svaki korak.

Kretali su se pozornicom poput malih profesionalaca, bez straha, bez ukočenosti, s lakoćom kao da su u školskom dvorištu. Jer za njih je to bilo „samo“ još jedna predstava u nizu. Ne znajući pritom koliko su već naučili: kako stati pred publiku, kako se nositi s tremom, kako disati zajedno, slušati jedni druge i vjerovati sebi.

Iskustvo se ne može odglumiti. A u rabačkoj školi ono se gradi godinama.

Dva puta godišnje ovi učenici nastupaju, za Božić i na kraju školske godine. I svaki put učiteljice Dilana Dagostin Mohorović, Marta Verbanac i Nina Ricci sa svojim učenicima stvaraju nešto više od predstave. Stvaraju uspomene.

Uživaju u svemu, od prve probe, preko kostimiranja, do izlaska na pozornicu. A svaki njihov nastup završava isto: suzama radosnicama. Onim iskrenima, koje dolaze kad znaš da si bio dio nečega posebnog.

Rabačka škola je škola topline, poštovanja i velikog prijateljstva. Škola u kojoj se imena učiteljica izgovaraju s osmijehom. U kojoj se pamte rođendani. U kojoj djeca trče u zagrljaj učiteljicama i jedva čekaju ispričati novu dogodovštinu. I škola koju roditelji nose u srcu, svjesni koliko je to drugačija škola.

Priča nas je sinoć odvela u Nigdjezemsku.

Petar Pan, dječak koji ne želi odrasti, vila Zvončica, Wendy, John i Michael, izgubljeni dječaci, gusari predvođeni Kapetanom Kukom i onaj opasno-simpatični krokodil. Čudesni svijet mašte, slobode i vječnog djetinjstva, ali i nježno podsjećanje da odrastanje donosi nove vrijednosti, ljubav i obitelj.

Sinoć smo svi, barem na trenutak, poletjeli.

Hvala im na tome!

(I.Ahmičević)31.01.2026./13:09:41