Mnogo toga ovisi samo o nama samima, o našim granicama tolerancije, a koja u čestim slučajevima i nije tolerancija. Već olako vjerovanje ljudima, da rade svoj posao čestito, baš onako kako bi se knjiški podrazumijevalo. Uz najveću moguću pažnju, točnost i pravovremenost, a svakako uz poštenje i razumijevanje, one druge osobe kojoj uslugu pružaju, a ona im tu uslugu plaća, do najsitnije preciznosti.
Tako se podrazumijeva, što ne znači da je i u praksi svakodnevnoj upravo tako. Najviše usluga na području Labina pruža se kupcima u trgovinama, koje na nesreću nisu više ni trgovine, sa prodavačem iza pulta, već kao veliki hangari sa svime i svačime, koji u ponudi imaju sve i sva, pa što se proda – prodano je. A za ono što se ne proda, kao da njihove „ odlučujuće glave“ i nije puno briga, jer će ne-prodano, valjda i onako završiti na nekom smetlištu.
Ma kako god se kome činilo, to još uvijek nije dovoljan razlog, da se ljude u svakodnevnim situacijama, nipodaštava, na blagajnama. Kako nipodaštava?
Upravo tako što vam bez isprike i pardona, samo zaokruže, one sitne i neparne iznose. Pa koliko puta su to već učinili ? I čija je to odgovornost što nemaju sitnoga?
I gurnu vašu robu, kao znak da vi više niste bitni, jer je slijedeći kupac na redu, pa vjerojatno i kao slijedeća žrtva. A takvo se ponašanje ponavlja baš vidljivo, ne u svim, ali u nekim trgovačkim centrima u Labinu, da. Ovom prilikom ih nećemo imenovati, ni po dobru ni po zlu. Ali slijedeći puta hoćemo.
Kupci su samo ljudi, kao i blagajnici. I pretpostavlja se da svatko sa svoje strane točno zna što radi, zašto to radi i zašto baš tada? I podrazumijeva se, sa strane kupca, da robu točno plati, a sa druge strane da dobije baš ono što je kupio.
Međutim, žalosno je, da najčešće nije tako. Ukoliko se ne otvore ne dvoje, nego četvere oči, kaže narodna izreka, da vam ne podvale nešto što više nema roka trajanja, da vam ne kucaju težinu, koja prostim okom vidljivo, nije odgovarajuća kilaža, pa ma što vaga na samoj blagajni očitavala.
Izgovori poput, „pa stvarno vaga nije u redu“, ne očitava ispravno težinu, na što ste ukazali u predvečerje toga dana, a do tada je znači u kontinuitetu, krivo očitavala težine i povrća i voća, koje je samo klizilo niz blagajnički pult, u ruke redom prevarenih kupaca. I nikome ništa.
Ili vam kroz blagajnu provuku neki nepoznat artikl češće i dva, za koje znate da ih niste tražili ni stavili u svoju košaricu ni kolica, a „stvorili“ vam se na računu. Prekasno, ako ste ga otkrili kod kuće, a najčešće je tako. U svojoj nemarnosti možda i aljkavosti prema poslu, neki blagajnici, bez pardona, provuku tako artikl, dva, i baš ih briga. Idemo dalje. I sutra je dan.
I nećemo reći da se vještina takve nonšalancije uvježbava, u najmanjem, bez jasne korekcije, ukazivanja na to što je ne- učinjeno, stvara se navika. Vrlo loša. Nikome na korist, nikome potrebna. Na štetu svima. Tretiraju nas kao destinaciju, gdje se tako može.
Ni „odlučujuće glave“ neće reagirati, bez da vi reagirate. A vi ste oni mali, sitni, ali svakodnevni kupci. Potrošači njihovih sitnih i malo većih artikala, sa polica koje oni bez vaših kupnji, ne bi tako često iznova i iznova morali puniti. I sve dok, ne kontrolirate, to što za svoj novac dobivate i dok ne tražite to što za svoj novac imate pravo dobiti, oni tamo sa druge strane pulta, neće biti pošteni ni točni prema vama.
Katarina Šoštarić Perković
17.03.2026./07:59:35