Katarina Šoštarić Perković - Pogledajmo oštrije u stvarnost, o nama ovisi

Krajem svake školske godine i svakog polugodišta, u vrijeme obilježavanja najvećih datuma koji za Labin imaju važno značenje, događa se nešto posebno o čemu se ne smije šutjeti.

Uz obljetnice i blagdane Grada, prisutno je veliko umjetničko stvaralaštvo, bez kojega bi svi ti posebni dani, ostali puno bljeđi i manje dojmljivi. Bez istinskog stvaralaštva koje naprosto klija i niče iz glazbene škole u Labinu, formalnog naziva Umjetničke škole Matko Brajša Rašan.

Koliko da, a koliko ne, ostaje dojam da se takva ljepota glazbenog dostignuća, uzima zdravo za gotovo i propušta kroz prste i vrijeme, poput pijeska što curi, s jedne na drugu stranu pješčanog sata. Pa ostaje u sjeni istinsko stvaralaštvo mladih, koji na europskoj, pa čak i svjetskoj razini, ubiru prestižne rezultate.

Gotovo srce zaboli na društvenu indiferentnost, koja biserima što čudovišno iskaču svake godine iz slikovito rečeno, majstorske umjetničke radionice,  dodatno ne razvija krila. Bez pronalaženja mjesta i stvarnog vrednovanja, njihovih rezultata u mjestu i prostoru jednoga grada, koji se baš i ne može pohvaliti da visokovrijednih proizvoda ima na pretek, iako već godinama stremi doprijeti  u visine, barem turističke industrije.

Kao  „ispod radara“ prolazi najbolji i jedini u kontinuitetu, proizvod novostvorene vrijednosti. Mladi virtuozi u razvoju umjetničkog stvaralaštva, što ga omogućava „rasadnik“ umjetničke glazbene škole.

Niti jedna značajnija proslava, ne bi bila to što jest, bez te djece u razvoju i usponu, sa kojima Grad kao da i ne računa.

Nakon što se zatvore vrata škole, prepušta ih se na milost i ne milost u Rabac, da konobare, prodaju kuglice sladoleda, slažu nečije ležaljke po plažama, da ih se u startu snizi na ništa, u odnosu na tamo neke, obogaćene samo izvana, tko zna sa kakvim i čijim novcem.  Kao da im se prilijepi nevidljivi natpis sa minusom na prsa i leđa, da sa njime prohodaju ljeto, derući tabane po suncem izlizanim terasama, između ljudi, kao između mrtvih brojeva. I da se poistovjete, koliko su veliko  „ništa“, osim ako ne odu negdje van. U inozemstvo!

Pogledamo li oštrije u stvarnost koja nije blistava, ti mladi glazbenici, su nam jedina istinska novostvorena dodana vrijednost, čiji su uspjesi već daleko nadmašili granice Grada, Županije i  Hrvatske. A da se o tome sustavno ništa ne poduzima.

Neće nas vinuti u nebesa naštancane hotelske sobe, sa prekobrojnim jastucima, apartamni i vile sa bazenima za konzumeristički i korporacijski svijet, koji u izobilju svega materijalnoga, više ne zna što želi, ni kuda ide.  Ni čaše vina u noćnom parku, uz duboki naklon svim vinarima, koji rade dobar posao, i nisu odgovorni što se može povećati broj ovisnika o alkoholu, kad se u sitnim satima, slast dobre kapljice, otrgne kontroli.

U odnosu na mlade glazbenike koji stvaraju vrhunske glazbene izvedbe, ali ne samo kao pozadinu, raskalašnih večeri izobilja, već kao jedini i vrhunski doživljaj, koji komunicira sa tijelom na višoj, sofisticiranoj razini,  čini razliku u duhovnoj vertikali, bez koje čovjek istinski ne živi, i ne razvija se. Jer samo od materijalnoga čovjek se zapravo gubi  i nestaje.

Istina, živimo u vrlo prostačkom svijetu, to još uvijek ne znači da svi želimo postati prostaci.  Vrijeme u kojem jesmo, nije naklonjeno ljudima s imenom ni prezimenom, identitetom ni vjerodostojnošću, već ljudima –brojevima, ali samo pod uvjetom ako im to i dozvolimo.

Dosta je toga da taj  raskalašni kapitalistički- korporacijski svijet, sve što troši prikazuje kao poreznu olakšicu,  a sav teret održavanja i podizanja društvenog standarda, prebacuje na leđa malih poreznih obveznika, koji nemaju privilegiju, ne plaćati poreze, kao što to čine vlasnici, kapitalističkih korporacija, lomeći leđa našim zaposlenicima, na svim područjima rada.   

I zar se takvim ozakonjenim izopačenostima u društvu, preuzetih sa dekadentnog zapada, želimo dodvoravati, na štetu vlastitog nacionalnog bića. Tko će nas sačuvati, ako nećemo ni sami sebe cijeniti.

Mogao je svojevremeno i Luka Modrić, slagati ležaljke po plaži i konobariti, do dana današnjeg. Na sreću, ljudi oko njega vidjeli su puno dalje.  

I u Labinu bi, samo kantica boje za beton, mladim vitruozima raširila krila i dala mjesta nastupa.  A tek ljeti, u vrijeme sezone mora i kupanja, kada su noći način života i ugode, moglo bi se daleko više vrednovati njihovo umijeće muziciranja kao istinski domaći proizvod. Što oni i jesu.

Ne znam je li se kolektivno sramimo, što imamo takav rasadnik kvalitete glazbenog stvaralaštva, sa kojim ne znamo što bi ni kud bi. Ili smo do te mjere zaluđeni zaglušujućom bukom šleperske ekonomije i ponuđenim receptom oskudice i bijede. I doslovce opijeni konzumerističkom ponudom s dna potrošačkog društva, da svoje bisere bacamo  pred kapitalističke svinje (“Margaritas ante porcos”).

Katarina Šoštarić Perković

11.06.2026./08:43:05