Emocije obilježile otvorenje LaBina festivala: Sabrina Stemberga Vidak ispunila večer glazbom, uspomenama i ljubavlju

Uz mnoštvo prisutnih na trgu Palazzo Negri u Starom gradu Labinu sinoć je uz svečani program uvođenja LABINE, na otvorenu scenu Grada Labina, krenuo trodnevni umjetnički program, pod nazivom Umjetnost i tolerancija.  Kojima Grad Labin postaje domaćin nesvakidašnjih i veoma zapaženih umjetničkih događanja, koji u tri dana i tri noći, koliko Festival LABINA traje, mijenjaju ritam i otkucaje Grada. Kako za domaće stanovnike, tako i za sve posjetitelje „LABINE“, prijatelje, goste i turiste, koji se zbog znatiželje i vrhunskog programa, odluče doći  u Labin.

Ovogodišnje lice Festivala je Sabrina Stemberga Vidak, pa je svečani program otvorenja, bio posvećen njoj „LABINI“-Sabrini.

Dogradonačelnik Labina, Goran Vlačić, toplim je riječima dobrodošlice pozdravio sve prisutne i Festivalu umjetnosti i tolerancije, zaželio uspjeh u narednim danima trajanja.

A, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, Umjetnička direktorica Festivala Sonja Damjanović, simboličnim primjerom, prema popularnoj anegdoti,  započela je svoje obraćanje prisutnima, „kada su u britanski ministri tijekom 2. svjetskog rata predložili rezanje proračuna za kulturu,  kako  bi se financirala ratna odbrana od nacističke Njemačke, Winston Churchill  je odgovorio, „pa za što se onda uopće borimo i što onda uopće branimo?“ . Čak i u najtežim trenutcima rata, smatrao je da bez kulture nema budućnosti“, prenijela je umjetnička direktorica Festivala LABINA, Sonja Damjanović i naglasila, „Ova misao naglašava duboko uvjerenje da ulaganja  u obrazovanje i baštinu, su sama srž identiteta svake Zemlje. I ovo nismo rekli mi, umjetnici,  nego jedan veliki političar.

U vremenu u kojem živimo, u svijetu podjela i ratova, važno je da se uvijek sjetimo ovih misli. Jer, što mi to ovdje radimo? Da, svi znamo da je svijet koji nas okružuje daleko od savršenosti i da su ljudi, Zemlje i narodi  danas kada je sve bliže nego je ikada bilo, postali dalji. A možda i najdalji nego što su ikada bili.

Pa što onda radi „LABINA“  ispred Palazzo Negri? Zida svoju Palaču, zida ju zajedno sa prijateljima, ali ne zida je rukama, zida je ljepotom, umjetnošću, zida je srcem.

Kolika je ta naša Palača koju zidaju umjetnici i svi dobri ljudi sa njima? Može li smiriti i izmiriti ovaj posvađani svijet,  jer je snažnija i veća od njega? Još uvijek nije. Ali ovo je svakako najbolji mogući početak“, rekla je umjetnička direktorica Sonja Damjanović,  i nagrađena velikim pljeskom publike. 

Na pozornicu je ušetala ovogodišnja LABINA, Sabrina Stemberga Vidak, i zahvalila svom Gradu Labinu. „ Alla mia Albona“. A onda su o ovogodišnjoj „LABINI“ govorili članovi zbora  „Minicantanti“, i oni koji to više nisu, jer su ga odavno prerasli, „u XXL cantante“, kako se slikovito izrazila Sabrina Štemberga Vidak.

„Tu sam upoznala puuuno prijatelja i jednu jako važnu osobu, Sabrinu. Ona nas ne uči samo pjevati, već i kako se lijepo ponašati, kada je vrijeme za rad, a kad za igru. Nije uvijek lako s nama, ali ona uvijek izvuče najbolje iz nas. Snažni pljesak nakon naših koncerata govori koliko je truda i rada uloženo u probama.

Kod Sabrine mi se sviđa njezin stil oblačenja i njezina kovrčava crvena kosa. Ona je super stilist za sve naše outfite. Uvijek smo lijepo usklađene i blistamo na pozornici.

Najdraža su mi sjećanja s naših brojnih izleta i koncerata, tada bude pravi šou u busu. Nastaju uspomene za cijeli život.

Mislim da su dobru LABINU odabrali baš zato što je jako nježna, draga, puna je energije i novih ideja. Kad god ju sretnemo uletimo joj u zagrljaj, Sabrina je otkačena i potpuno otkačena od svih drugih, zato ju svi jako volimo. Ti voglio bene cara maestra Sabrina! „, rekla je jedna od najmlađih članica zbora „Minicantanti“.

„Sabrina mi puno znači, ona nas ne uči samo pjevati i svirati, nego nas uči da budemo najbolja verzija sebe. Na probama se zabavljamo i smijemo, ali i puno radimo. Sabrina nas je naučila da vjerujemo u sebe i da volimo sebe. A najvažnije čemu nas je naučila jest prijateljstvo. Sa Minicantantima i u Glazbenoj školi, mi se družimo i  zabavljamo se, bez mobitela, naravno. Ona mi je veliki uzor. Hvala ti Sabrina što si me naučila mnogo čemu u životu i o životu“, čuo se glas druge, „ minicantantice“.

A onda su o Sabrini govorile „XXL“ cantantice, „u situaciji u Starom gradu i u godinama kad imaš oko 10, 11, 12, godina, onda ti je taj netko malo stariji, Bog. A ona je imala zlatne hlače i bila mi  je najveća  faca na planeti. Bilo je to u trenutku kad su Minicantanti trebali novog voditelja. A „Sabri“, jedna od nas, hrabro i sa puno ljubavi preuzela je kormilo Zbora, koji nije bio samo Zbor, bio je naša druga obitelj, naša primača, mjesto priateljstva, smijeha, zagrljaja. Tamo sam trčkala po klaviru, nakon što sam ga uvijek htjela imati.

I kad više nisam bila „Minicantanti“ kad su na binama pjevala neka druga djeca, pa njihova djeca poslije, ona djevojčica u meni je znala koliko je veliko i važno to što Sabri radi. Pjeva i uljepšava glazbu.

I dan, danas zapjevam krajolicima Pineta, kad šetam moga Staroga grada. A kad je sretnem i dana danas u Sabrini vidim hrabrost, energiju, volju, ogroman rad, i još veću radost, koju samo note mogu stvoriti.

I znam da nisam jedina koja se tako osjeća. Ljubav koju nam je dala, hmm, ta je ljubav kao stotine pjesama i sati aplauza koji vječno ostaju u mom, i sjećanju ostalih Minicantanti. Ta ljubav, to nevidljivo i jako, to je LABINA, to je Sabrina, naša Sabri. Ona je ljubav u pjesmi“.

„Sabrina je strastvena u svemu što radi. Štreberic au svakom pogledu, sve mora biti odrađeno do zadnjeg detalja. Sve precizno napisano, obrazloženo i podcrtano barem u  pet boja. Stroga, puno traži, uvijek. Ali, tako topla, puna ljubavi za svih.

Uvijek smješak na licu, uvijek pozitivne misli. Jedna od osoba koju svatko želi uz sebe. Nekad se pitam, odakle sva ta energija? Ali, dovoljno je vidjeti ovu njenu ludu, narančastu, neukrotivu frizuru i sve ti je jasno.  

Uvijek dotjerana, originalnog modnog izričaja, uvijek žive, vedre boje. Ni ne mora ništa reći, ona već samom svojom pojavom pršti pozitivnom energijom. Kao sunce, gdje god se pojavi, moraš ju uočiti.

Dobar prijatelj. Uvijek pri ruci. Za savjet, za pomoć, za osmjeh, toplu riječ i za topli i čvrsti zagrljaj.

Ona cijelim svojim bićem, baš jeste ono što radi. Glazba i rad sa djecom njoj posao, nego poziv. Tko god je s njom radio, to je osjetio. Ona nema ideje, ona ima viziju svega što radi. Nije to samo sviranje, samo pjevanje. To je sve. Od pokreta, pogleda, osmjeha na sceni, outfita, držanja ,svega.  

Rođena učiteljica. I rođena umjetnica. Kompletna kao osoba, savjesna, zrela, zahtjevna. I dok sam razmišljala što napisati i što reći o Sabrini, misli su samo nadolazile. I kroz sve te godine, a puno se godina poznajemo, mogu samo reći. „Hvala Bogu! I Glazbi! Koja nas je spojila!“

Kroz sve te godine Sabrina mi je uvijek puna podrška, uvijek tu, uvijek nepresušni izvor sreće, osmjeha i zagrljaja, a baš kad treba. Hvala ti Sabrina što si dio našeg života“.

I kćer o mami Sabrini, rekla je „po obiteljskim pričama i slikama još kad sam bila u trbuhu, satima je vježbala klavir, moja prva sjećanja su zborske probe, na kojima se igram ispod klavira, i pjevanje u Minicantantima od moje druge godine. Zato je život uz glazbu, za mene bio jedina normalnost. Sve sam to uzimala zdravo za gotovo, dok prije desetak godina,  na jednom koncertu u crkvi, nisam odjednom progledala. Suze su me krenule peći, sama od sebe od sreće i ponosa. Tada sam shvatila koliko je generacija mladih spasila od krivih životnih puteva. Pružila im je ljubav, utočište i sigurnost, koje drugdje možda nisu imali. Pomažući im da pronađu sebe.

Od toga dana, svaki njezin koncert u meni budi neizmjeran ponos i snažne emocije. Kao njezina kći, s ponosom mogu reći da je ona jedna neopisivo entuzijastična duša, koja u sebi nema ni trunke zla.  Mama tu voglio bene per tuto il Mondo“.

LABINI – Sabrini su seniori  zbora MInicantanti ispjevali prigodnu pjesmu uz suze radosnice na njezinim očima i ogroman aplauz iz publike. LABINA-Sabrina, primila je čestitke i pune ruke poklona, te su zajedničkom pjesmama priveli kraju sinoćnje svečano otvorenje Festivala „LABINA“.

Gužva na Palazzo Negri ostala je i nakon što su mikrofoni isključeni, jer je gotovo svatko od prisutnih, želio čestitati „LABINI“, dati joj ruku, zagrljaj.

Program Festivala umjetnosti i tolerancije, nastavljen je u malom kazalištu, Tatrino u Starom gradu, predstavom „Stilske vježbe“ u izvedbi KC Osijek, Teatar igre Vinkovci.

A od 22,30 sati na Palazzo Negri bio je jazz duo koncert, talijanske knacone Labin-Novi Sad.

Program 5. Festivala nastavljen od jutra u  petak, drugog dana,  Okruglim stolom uz izravni prijenos putem You tube kanala  na temu – Relativizacija istine i umjetnička fikcija.  

Tijekom dana održavaju se radionice za djecu i daje dječja predstava Gradskog kazališta lutaka iz Rijeke.

Večer počinje u Teatrinu koncertom „Dopo la prima vera“ , od Beča do Bunes Airesa, tango, klasika i tragovi Istoka.

Nastupaju Melita Lasek Satterwhite, na klaviru, Ivana Mišić, flauta i Anisa Parganilja, gitara.

Potom slijedi predstava Zijada Sokolovića "Glumac je glumac", na Špini, s početkom u 21:00 sat. (K.Š.P.)10.07.2026./09:35:29