OSOBNO – Adriano Šćulac: Jedini lijek anonimnim i lažnim profilima, je ignorancija ili blokiranje

U samo par dana, naša je redakcija zaprimila, što porukama, što elektroničnom poštom, nekoliko anonimnih kritika. Na ljude i događaje. Točnije bile su to uvrede (čak ruganja i laži, provjerili smo). Pošiljatelji su obavezno zahtijevali da ostanu anonimni. I to bi bilo sasvim u redu, da smo barem mi znali koje su te osobe, ali bi javno pri objavi štitili njihov identitet. To nam se događalo i događa, i s tim nemamo nikakvih problema. No, kad neke osobe imaju kritike na sve i svašta a nemaju snage ni morala (bez laganja i ruganja) to izreći javno imenom i prezimenom, naravno da ih ignoriramo.

Istini na volju, ima i onih koji lažu, izmišljaju, vrijeđaju, rugaju se i pod svojim imenom i prezimenom, no to je u našem gradu desetak pojedinaca, kojima nitko i nikad, nije bio po volji i nikada po njihovim „kriterijima“ nije ništa dobrog učinio. Često ih (nas) časte epitetima („retardi, lopovi, bagra, banda, dnovinari, prodane duše, budale, kopilad, bolje da su nam majke rodile kante za smeće, nego nas“ itd) No, to govori sve o njima, a ništa o onima, koje tako nazivaju i „časte“ ih (nas) tim „epitetima“.

No, valjda je najlakše iza anonimnog profila, ismijavati, rugati se, cinkariti i sprdati se s drugim osobama, pa ti i takvi, nažalost to redovito i čine. Jer to ne traži ni karakter, ni inteligenciju, ni hrabrost. Mnogo je teže pogledati i pronaći, vlastite mane, sebičnost, zlobu, frustracije te nedostatak empatije i pameti.

Sva ruganja ostalima se mogu i izgubiti. Loš karakter puno teže. Zanimljivo je kako su ti isti anonimni, najveći zagovornici tolerancije kad je riječ o bilo kojoj drugoj različitosti, ali čim vide ili pročitaju nešto, što nije po njihovim „mjerilima“, za čas nestanu, sva pravila pristojnosti.

Ruganje tuđem učinjenom, postaje "humor", a vrijeđanje "iskrenost". To nije duhovitost ili ironija, nego obična primitivnost i zloba. Ono što, neke javne osobe čine, ali naravno nije po mjeri tih anonimnih, nije sama kritika, nego količina zlobe koju ti isti pojedinci, uspiju izliti na nekoga, samo zato što ne izgleda onako kako bi oni željeli, ili ne čini stvari, koje su „primjerene“ u njihovim malim mozgovima.

Na kraju, život je pun ironije. Ljudi koji se najglasnije rugaju drugima, često ne vide vlastite nedostatke, one koje nijedna terapija, ne može izliječiti. A karakter je, za razliku od djelovanja onih koji pokušaju nešto stvoriti, stvar osobnog izbora.

Čak su i mnogi stručnjaci za komunikaciju opsežno proučavali fenomen „anonimnosti“ ali bez uspjeha. Poremećaj je pogotovu doživio procvat, u digitalnom dobu. Umjesto jednostavnih etiketa poput "zločesti" ili "poremećeni", iza takvog ponašanja obično stoji kombinacija specifičnih psiholoških mehanizama i motiva. To su za mene takozvane „drkađije u dva kvadrata“.

Vjerujem, nestručno i subjektivno, kako su to osobe, koje u stvarnom životu osjećaju manjak utjecaja ili uspjeha, te kroz anonimne kritike dobivaju lažan osjećaj moći. Oni samo jednim klikom, mogu poljuljati tuđi trud.

Kritiziranje "svega i svačega" često je odraz osobnog nezadovoljstva vlastitim životom ili postignućima, koje se onda projicira na druge ljude i događaje.

Ukratko mislim da su to osobe, koje žarko i silno, žele postati NETKO, jer nisu i nikada neće biti svjesne, da su NITKO. Za kraj, itekako je poželjno imati različite poglede na ljude, događaje i stvari. To nas obogaćuje, naravno dokle se to događa, argumentirano, kad se nude rješenja, bez agresije, uvreda, laži i omalovažavanja, bilo koje osobe.