Planinari PD Skitaci na krovu Afrike

Članovi labinskog Planinarskog društva Skitaci uspješno su se popeli na najviši vrh Afrike i najvišu samostojeću planinu svijeta – Kilimanjaro (Uhuru Peak) na 5.895 metara nadmorske visine. Katja i Denis Fable te Aleksandra Marinović u srpnju su ostvarili pothvat koji su dugo zamišljali, no uspon na Kilimanjaro pokazao im je da najveći izazovi nisu uvijek oni na stazi – donio im je fizičke kušnje, ali i nezaboravne lekcije o vlastitim granicama, spoznaje o sebi samima i snazi zajedništva.

Sve je počelo jednim telefonskim razgovorom koji su Katja i Denis Fable uputili Aleksandri Marinović. Kada su rekli: "Mi ćemo na Kili, ideš li i ti ?", ideja o usponu na Kilimanjaro odjednom je prestala biti samo daleki san. Aleksandra je o tom pothvatu već ranije razmišljala, no upravo je taj trenutak bio presudan da im se pridruži. Tako je nastala mala, ali odlučna grupa članova PD Skitaci koja je krenula prema krovu Afrike. Sam uspon trajao je šest dana sa cca. 6000 metara nadmorske visine što uključuje aklimatizacijske uspone - naime, u dva su se navrata penjali na višu nadomorsku visinu, na njoj radi aklimatizacije boravili par sati te se s nje vraćali spavati natrag na nižu nadmorsku visinu. Spust je trajao dva dana.

Dan prije početka uspona boravili su u Moshiju, gradu od 250.000 stanovnika, gdje su iznajmili neophodnu opremu koja im je nedostajala za uspon i boravak na takvoj visini. Moshi ih je iznenadio svojoj živošću i bojama, ali također svojim kaosom i prljavštinom. Glavne ulice su praktično sajam na otvorenom sa svim mogućim proizvodima. Na ulicama uopće nema bijelaca jer je vrlo naporno kretati se uz toliku koncentraciju prodavača, dok se noću ne izlazi bez pratnje. Večer nakon uspješnog uspona izašli su u grad u pratnji nekoliko domaćih pratitelja, a hotel u kojem su boravili čuvan je noću stražarima sa dugom cijevi.

U usponu su se priključili hrvatskoj ekipi pod vodstvom iskusnog vodiča Franje Kmeta. Planinarili su Marangu rutom na kojoj se boravi u planinskim kućicama gdje su higijenski uvjeti i udobnost svedeni su na osnovno, a sve je podređeno odmoru, aklimatizaciji i sigurnom napredovanju prema vrhu. Dnevna doza higijene jest mali lavor tople vode nakon cjelodnevnog planinarenja. Najteže je bilo u najvišem Kibo hutu, gdje je bilo jako hladno i izrazito vjetrovito. Srećom, na noć uspona, vjetar je pao.

Tijekom sedmodnevnog uspona prošli su kroz nevjerojatnu promjenu krajolika i klimatskih zona. Put je započeo u tropskoj prašumi na nižim nadmorskim visinama, gdje ih je pratila bujna vegetacija, majmuni i brojne vrste ptica. Dalje su prolazili kroz zonu vrijesova i visokoplaninskih livada, kraj divovskih lobelija i senecija, zatim kroz suhi i surovi alpski pustinjski krajolik, sve do ledene, gotovo nestvarne arktičke zone blizu samog vrha.

Na ruti su noćili u kampovima Mandara Hut (2.720 m), Horombo Hut (3.720 m) i Kibo Hut (4.720 m), uz dodatne dane aklimatizacije u Horombo i Kibo Hutu. Upravo se ta odluka pokazala ključnom jer Kilimanjaro nije planina koju se osvaja snagom, nego strpljenjem.

Iako tehnički nije zahtjevan, Kilimanjaro planinare stavlja pred sasvim drukčiji izazov – stalnu psihičku prilagodbu tijela visini, umoru i promjenama koje se događaju iz sata u sat. Svaki novi metar znači manje kisika, svaka noć donosi drukčiji osjećaj u tijelu, a svaki dan traži novu prilagodbu. Naime, na vrhu je 50% manje kisika u zraku te je tijelo u stalnom alarmu ukoliko su najbanalnije tjelesne radnje, koje ovdje uzimamo zdravo za gotovo, nagle i nepromišljene.

Budući da su došli sa nižih visina gdje je tijelo pod višim tlakom u visine sa osjetno manjim tlakom zraka, i tijelo i oprema su se “napuhali” zbog nedostatka tlaka koji pritišće. Zato je potreban veliki oprez i jako puno unošenja tekućine da se tlakovi u tijelu postepeno ujednače. Stalno lagano kretanje, cirkulacija i unošenje tekućine glavni su lijek za neugodne promjene.

Najveće borbe nisu se vodile samo na stazi, nego i u vlastitim mislima. Katja je prije polaska zamišljala da se penje na Učku, a ne na gotovo šest tisuća metara visok vrh Afrike. Denis se zbog probavnih tegoba više puta zapitao što mu je sve ovo trebalo, a u tim se mislima zbog glavobolja pridružila i Aleksandra. No, upravo su ti trenuci sumnje bili dio iskustva – suočavanje s vlastitim granicama i odluka da se ipak nastavi dalje.

Posebna priča bio je završni uspon prema vrhu, poznat kao "summit push". Krenuli su u 23:30, usred noći, po hladnoći i mraku, a posljednjih nekoliko sati uspona činilo se beskonačnim. Cilj je bio stići do Gilman's Pointa na 5.681 metara i dočekati izlazak sunca – trenutak koji su, kako kažu, jedva dočekali.

A kada je bilo najteže, stigla je pomoć iz neočekivanog izvora - tanzanijski porteri i vodiči cijelim su putem pjevali, bodrili ih, šalili se i vraćali osmijeh onda kada ga je bilo najteže pronaći. Njihova otvorenost, vedrina i spremnost pomoći ostavili su snažan trag na cijeloj ekspediciji. Uz njih je tijekom cjelokupnog uspona bilo čak 29 portera koji su se brinuli da cijela logistika stalno funkcionira besprijekorno.

Do vrha nije bilo laganog hoda. Posljednje metre prema Uhuru Peaku više su, kako sami kažu, "lelujali" nego hodali. Visinska bolest svakome je donijela svoj izazov - glavobolje, mučninu, vrtoglavicu i potpuni nedostatak energije. Ipak, svo troje stiglo je do cilja.

Na vrhu ih nije dočekala samo fotografija za uspomenu, nego i osjećaj koji je teško opisati. Bili su presretni, ali još uvijek pomalo nesvjesni činjenice da su upravo popeli Kilimanjaro. Uživali su u prizorima oko sebe, zagrlili se i zaključili ono najvažnije - da su odlična ekipa. Usput su svjedočili i posebnom trenutku kada je jedan planinar upravo na vrhu zaprosio svoju partnericu, dodatno upotpunivši atmosferu tog nezaboravnog dana.

Iz Tanzanije su se vratili umorni, ali bogatiji za iskustvo koje će dugo pamtiti. Posebno ističu besprijekornu organizaciju cijelog uspona i ljude koji su ga omogućili - vodiče i portere velikog srca koji su svakim postupkom pokazivali koliko im je stalo da se planinari osjećaju sigurno i dobrodošlo.

Kilimanjaro ih nije ostavio istima. Prošli su kroz velike unutarnje borbe, naučili mnogo o sebi i vratili se s uvjerenjem da bi ovo iskustvo preporučili svakome tko želi upoznati svoje granice - i pokušati ih pomaknuti.

Za sve koji žele čuti više detalja, fotografije i priče koje nisu stale u ovaj članak, članovi PD Skitaci pripremaju putopisno predavanje nakon ljeta, kada se dojmovi potpuno slegnu.(5p)29.07.2026./12:17:37