OSOBNO – Adriano Šćulac: Krivi smo si sami!

Oduvijek sam volio slušati starije od sebe. Više su prošli, imaju većeg životnog iskustva i moram priznati jako rijetko nisu u pravu. Tako se govorilo i pisalo, što se pokazalo i istinitim. Naime Istra je, prije deset godina imala oko 250.000 turističkih kreveta, a danas ih ima približno 500.000 (pola milijuna).

Ovaj drastičan porast i udvostručenje kapaciteta u posljednjem desetljeću doveo je do situacije u kojoj Istra danas broji oko 200.000 stalnih stanovnika, što znači da na jednog stanovnika dolaze čak dva i pol turistička ležaja.

Ključne promjene u strukturi smještaja i eksplozija nekomercijalnog smještaja, te najveći "boom" zabilježen je u segmentu tzv. vikendica i stanova za odmor (nekretnine u vlasništvu stranaca i domaćih ljudi koji nisu lokalno stanovništvo). Tako je broj kreveta u klasičnim apartmanima i luksuznim vilama s bazenima u unutrašnjosti, kontinuirano rastao, dok je udio hotelskog smještaja u ukupnom postotku ostao relativno nizak. Zbog ovolikog broja ležajeva, broj ljudi na poluotoku se tijekom vrhunca ljetne sezone četverostruko povećava, što stvara izniman pritisak na lokalnu infrastrukturu, opskrbu vodom i parkirna mjesta.

Onda čitam kako je talijanska Autonomna regija Južni Tirol (Alto Adige), na sjeveru zemlje, uvela ograničenje na noćenja. Broj turista koji mogu prenoćiti, više neće smjeti prelaziti broj posjeta iz 2019. godine. Zabranjeno je otvaranje novih smještaja, a sve u pokušaju da se spriječi prekomjerni turizam.

Za ogromnu razliku od toga, Istra se suočava s ozbiljnim problemom hiperproduktivnosti kuća za odmor, što dovodi do zasićenja tržišta i slabije popunjenosti smještaja. Dokle broj luksuznih vila i apartmana svake godine nekontrolirano raste, broj turista stagnira. To stvara golem pritisak na lokalnu infrastrukturu, okoliš i održivost samog turizma.

Zbog prevelike ponude, mnogi privatni iznajmljivači više ne uspijevaju popuniti kapacitete izvan same špice sezone (srpanj i kolovoz). Pritisak na infrastrukturu, lokalne vodovodne mreže, odvoz otpada i prometnice ljeti jedva izdržavaju pritisak masovnog priljeva gostiju. Isto izkazuje, rast cijena nekretnina. Zbog navale domaćih i stranih investitora na kupnju zemljišta za gradnju vila, lokalno stanovništvo sve teže rješava stambeno pitanje jer su cijene kvadrata postale astronomske. Događa se i gubitak autentičnosti. Mnoga mirna istarska sela u unutrašnjosti pretvorena su u tipska naselja s bazenima, koja izvan sezone ostaju potpuno prazna i nalikuju "gradovima duhova".

Mi nažalost tako ne razmišljamo. Betoniziramo sve. Labin je postao hrpa betona. Stanovi na sve strane. Govore kako se kupuju. Najvjerojatnije. Samo ne znam tko ih kupuje? Bilo bi zanimljivo znati koliko je domaćih ljudi to učinilo? Koliko mladih obitelji ima mogućnost u gradiću poput Labina, metar kvadratni stana, plaćati i po tri tisuće eura kvadrat? Pa mi nije teško zaključiti za koga i zašto se grade. Naravno tržišna je ekonomija. Svatko, tko ima mogućnosti ima pravo kupiti što god i gdje god hoće? 

Mada se u nekim zemljama to ipak ne može. Švedska recimo. Ne rasprodaju oni samo tako. Postoje pravila. Moraš imati radnu i boravišnu dozvolu. Posao, zaradu, pa kupuj. Ne može se stići bilo od kuda, da bi se kupnjom nekretnine „oprala lova“. No, neka se gradi. Neka se kupuje. Jednog ćemo dana mi, ili neki poslije nas, morati objasniti sada rođenim naraštajima, zašto smo i zbog čega to činili. Za hrpu eura, dolara ili već nečega. Zašto smo rasprodali. Tko je sve to dozvolio, znano je. Zašto?, valjda također samo oni znaju. Za profit. Kao da sutra ne postoji. Mislim kako je sad kasno „ispravljati krivu drinu“. Imaš nešto više od šest milijuna eura, kupi mjesto, koje li ironije, što se nekad Pustić zvalo. I ne, ni slučajno nije nimalo kriv onaj koji ga prodaje. Krivi smo si sami.

Bila jednom jedna Istra, koje nažalost više nema.

(Adriano Šćulac) 12.08.2026/10:14