Osvrt Katarina Šoštarić Perković - Od razočarenja do ushićenja

Jedinstveni doživljaj večeri u maloj dvorani sportskog centra za trajanja Svečane sjednice nije prestao njezinim završetkom, pa ni čestitanjem ovogodišnjim dobitnicima javnih priznanja i nagrada. Među kojima je svatko tko je želio mogao stisnuti ruku nekome od svojih favorita i zahvaliti mu za dotad učinjeno .

Iako je bilo svega toga, i u hodu  dok se masa prisutnih, po osobnoj procjeni barem 150 njih, a moguće i više, ubrzo razmilila do susjedne prostorije na okrjepu i osvježenje, ili su vani na svježini ljetne večeri , koja je još uvijek bila bez kapljice kiše, dijelili dojmove susreta iz bliza. O onome što se događalo u približno dva sata, koliko je Svečana sjednica trajala. Ovog puta, tako posebna, prožeta duhom kulture i glazbe, umjetnosti u cjelini.

 I sve što se događalo i kako je teklo, iz minute u minutu a, u momentu su i sekunde bile duge, kad je XL Zbor Zajednice Talijana, sa njihovom umjetničkom voditeljicom, stao kao prikovan za daske na pozornici, bez ispuštenog glasa, a cijela dvorana utihnula u umjetničkom polumraku.

Pjevanje nije krenulo, kako je trebalo, pa ni u očekivanim sekundama dalje, za koje se činilo da su vječnost duge. Ni kad se umjetnička voditeljica okrenula prema dubini dvorane gdje je u polumraku sjedio čovjek uz kompjutor i brzinom munje, pokušavao riješiti, ali to nešto nije išlo. Publika je velikim naknadnim pljeskom dala ohrabrenje u čekanju, za kao prikovane čavlima u daske pozornice, djevojke iz Zbora,  pod svjetlima reflektora. Ali se i dalje ništa nije pokretalo, osim što se cijela dvorana  počela puniti napetim iščekivanjem. A sve zbog zastoja kompjutora. 

Ali ne, i za osobe ljudskog lica, samo dva koraka što su ih učinile voditeljice i moderatorice programa, vrativši se do mikrofona, kojeg su maloprije prepustile pjevačkom zboru. Svojom riječju u trenutku su otklonile napetost koja se, već nekoliko dugih sekundi, bila uvukla u prepunu dvoranu. A još jačom postala kada se XL zbor skrušeno i bez glasa, kao da je sve izgubljeno,  vratio na svoja prethodna mjesta u gledalište.

Ljudska smirujuća riječ preokrenula je nastalu napetost i iščekivanje u olakšanje, i preusmjerila tijek misli prisutnih, da prate riječi, dok su se za govornicom redali uvaženi visoki gosti, koje se pozvalo mimo njihovog  reda. A , koji uobičajeno svojim prisustvom uveličaju ovakve događaje, čije se poruke pomno slušaju, prenose i pamte dugo poslije.

Vratile su se i XL na pozornicu uz još jači pljesak mnogobrojne publike i zapjevale pod ravnanjem svoje umjetničke voditeljice. Te bile dvostruko nagrađene za otpjevano i za ono što im je prethodno bilo uskraćeno.

 U kolopletu između slika Istre, koje su pratile izvedbe himni, državne i Istarske, preko službenog videa o učinjenom u Gradu, do taktova glazbe i glasova , malih i velikih u sklopu zbora Minicantanti, i završno sa proslavljenom violončelisticom uz Odu radosti, ta glazbena dostignuća kroz desetljeća i desetljeća, ne samo rada, već života u glazbi, stvorili su ukupni dojam Svečane sjednice, nenadmašnim. A javna priznanja i nagrade za umjetnički rad uručene u ruke tih neumornih vizionara, koji ne priznaju slabost ni nemoć, probleme ni prepreke, zasjali su svojim osmjesima kao blještavilom koje je zatritralo u mnogim srcima te večeri.

Usprkos svim preprekama koje su bile na putu, od najavljivane velike kiše u večernjim satima, do zastoja kompjutora u ključnom trenutku, srce čovjeka ništa nije pokolebalo.

I zrak u ugodno rashlađenoj dvorani do tada je već poprimio najljepše nijanse ljubičastoga, kao simbol duhovnog i umjetničkog,  kad više ni hrana ni piće osvježenja, nisu mogli potisnuti, ove blagodati u doživljaju za dušu i tijelo. 

Katarina Šoštarić Perković

18.08.2026./13:12:55