Melita Lasek Satterwhite:`Nakon svih funkcija, projekata, priznanja i rezultata, ostaje samo pitanje, jesmo li živjeli život koji je imao smisla?`

Ravnateljica Umjetničke škole Matka Brajše Rašana u Labinu, pijanistica, doktorica umjetnosti i profesorica klavira na Muzičkoj akademiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

„Već godinama povezujem umjetnički rad, obrazovanje, vođenje ustanove i međunarodne projekte, nastojeći stvarati prostor u kojem djeca i mladi mogu razvijati svoje talente“, kaže dr. art. Melita Lasek Satterwhite.

Od ideje do ostvarenja sna prevalili ste ogroman put, samo vama poznat. Svrstavamo vas u red izuzetno jakih žena, čiji se glas gotovo i ne čuje. Osim povremenih izvještaja o radu Umjetničke ustanove, kada je prilika otvoriti mnoga dodatna pitanja, o budućnosti „vas“ i „nas“, a ne postavljaju se?

Možda zato što se žene koje puno rade često promatraju kroz ono što su napravile, a manje kroz ono što su morale proći kako bi to napravile.

Kada se danas pogleda izvana, vidi se ustanova, projekti, učenici na velikim pozornicama, međunarodne suradnje, putovanja i rezultati. Ali iza svega toga postoje godine rada, odricanja, odgovornosti, ispravnih, ali i pogrešnih odluka, razočaranja i trenutaka u kojima nisam bila sigurna hoću li uspjeti.

Nikada sebe nisam doživljavala kao „moćnu ženu“. Više kao osobu koja, kada u nešto vjeruje, teško odustaje.

I možda je upravo u tome cijela tajna.

Ne morate uvijek biti najjači. Ponekad je dovoljno da, kada padnete, samo ustanete još jednom.

Pomaknuli ste granice izvrsnosti s domaće i lokalne na europsku i svjetsku razinu. Odakle ta potreba da uvijek idete dalje?

Vjerojatno iz nemira.

Nikada nisam voljela rečenicu: „To se ovdje ne može.“ Uvijek me više zanimalo pitanje: „A zašto ne bi moglo?“

Ako radite u manjoj sredini, vrlo je lako početi vjerovati da su neke stvari rezervirane za velike gradove, velike institucije ili neke druge ljude. Nikada nisam u to željela vjerovati.

Naši učenici imaju pravo sanjati veliko. Ako ih učimo umjetnosti, onda ih moramo učiti i tome da granice mjesta u kojem su rođeni ne moraju biti granice njihovih mogućnosti.

Kada dijete iz Labina izađe na pozornicu u Pragu, ono sa sobom ne nosi samo ono što je naučilo u školi. Nosi poruku da se može.

A to je možda najvrjednija lekcija koju umjetnost može dati.

Stvorili ste umjetnički proizvod kojim bi se svatko rado podičio, ali svatko nije spreman stvoriti ga.

Za mene uspjeh nikada nije bio samo rezultat.

Rezultat je ono što ljudi vide. Ono što ne vide jest koliko je ljudi moralo vjerovati u jednu ideju da bi ona postala stvarnost.

Veliki projekti nastaju iz puno malih, često nevidljivih koraka. Iz telefonskih poziva, brojnih sastanaka, iznalaženja financija, rješavanja problema, pregovora, rokova, neprospavanih noći i desetaka situacija u kojima morate odlučiti hoćete li reći „ne možemo“ ili „pokušajmo“.

Uglavnom sam birala ovo drugo. A zajedno sa mnom te priče su gradili ljudi, kolege, umjetnici. Svima njima sam neizmjerno zahvalna što „hodaju i trče“ zajedno sa mnom.

Vođa može imati viziju, ali bez ljudi koji će je pretvoriti u stvarnost, vizija ostaje samo ideja.

Što je u vama otvorilo put stvaranju jedne tako impozantne ustanove i ujedno oblikovanju sebe u snažnu i moćnu ženu?

Ne bih rekla da me oblikovala želja da budem snažna.

Oblikovala me odgovornost.

Kada imate ljude koji vam vjeruju, djecu za koju ste odgovorni, kolege, roditelje, ustanovu koju vodite – ne možete svaki put kada postane teško jednostavno reći: „Ne mogu.“

Naravno da postoje dani kada ne možete.

Ali onda ipak ustanete.

I upravo tako nastaje snaga. Ne preko noći, nego kroz godine u kojima mnogo puta napravite ono što ste mislili da više ne možete.

Danas znam da snaga nije odsutnost straha. Snaga je sposobnost da strah ne odlučuje umjesto vas.

Kako ste se dizali i onda kada ste mislili da dalje ne možete i da ste nemoćni?

Iskreno? Nisam se uvijek odmah dizala.

To je možda nešto što ljudi ne žele čuti od „jakih žena“. Bilo je trenutaka kada sam bila potpuno iscrpljena, kada sam plakala, pa i sumnjala u sebe… i kada mi je trebalo samo malo tišine.

Dugo sam mislila da moram biti jaka cijelo vrijeme. Danas znam da ne moram.

Ponekad je zdravije priznati sebi: „Danas ne mogu.“ I onda sutra napraviti novi mali korak.

Koje su vas greške najviše naučile kako biti jaka žena?

Najviše su me naučile one greške u kojima sam previše davala.

Previše vremena, previše energije, previše razumijevanja. Ponekad sam predugo pokušavala popraviti stvari koje se više nisu mogle popraviti.

Naučila sam da nije svaka bitka moja bitka.

Naučila sam i da ne moram svima dokazivati koliko mogu. Čovjek koji stalno dokazuje svoju snagu zapravo još uvijek traži potvrdu izvana.

S godinama sam naučila i postaviti granicu, a naučila sam i da reći „trebam pomoć“ nije slabost.

To je također oblik snage.

I vi ste imali problema o kojima ne raspravlja ni Sabor ni Vlada, a sve rješavate u tišini i uglavnom sami donosite ključne odluke?

Odluke donosim sama, ali uvijek uzimam u obzir mišljenja kolega i suradnika, ovisno o kojem problemu se radi. Odluka je ono što u tom trenutku smatram najboljom opcijom.

Nije uvijek lako donijeti odluku. Postoje problemi koji nemaju pravilnik, zakon, uredbu ni instituciju koja ih može riješiti.

To su oni najosobniji problemi. Oni koji nemaju službeni obrazac.

I mislim da ih svatko od nas ima.

Funkcija koju obnašate ne štiti vas od života. Možete biti ravnatelj, profesor, umjetnik, liječnik ili bilo što drugo – kada zatvorite vrata svog ureda, i dalje ste samo čovjek. Puno puta prije donesene odluke ne spavam noćima. Vrlo emotivno prolazim kroz svaki problem.

Možda je zato važno ne pretvarati se da smo uvijek dobro.

Jer i ljudi koje doživljavamo kao snažne ponekad trebaju da ih netko pita: „Kako si stvarno?“

Kako lomite i pomičete granice u sebi da možete i onda kada ne možete?

Nekada sam mislila da granicu treba probiti. Danas mislim da je ponekad treba poslušati.

Jer nije svaka granica neprijatelj. Neke su tu da nas upozore da smo već dali previše, da nešto više nije dobro za nas.

A neke granice ipak treba pomaknuti. To su one koje nam govore da nešto nije moguće samo zato što to još nitko nije pokušao.

I tu se vraćam onome što me cijeli život pokreće – vjeri da možemo više nego što u određenom trenutku mislimo.

Ali danas bih tome dodala još nešto: Ne moramo uvijek biti jaki da bismo bili vrijedni.

I možda je upravo to moja sljedeća životna lekcija – ne dokazivati koliko mogu, nego birati ono što vrijedi.

Jer na kraju, nakon svih funkcija, projekata, priznanja i rezultata, ostaje samo pitanje jesmo li živjeli život koji je imao smisla.

Meni je umjetnost uvijek bila upravo to – način da životu damo smisao.

A djeca i ljudi su ono zbog čega sve ovo vrijedi. I kada bih se mogla vratiti u prošlost, mislim da bih ponovno odabrala isti put. Možda zato što taj put nikada nije bio samo jedan veliki korak.

Bio je to niz malih odluka, pokušaja, padova, novih početaka i ljudi koji su putem postajali dio priče. Veliki rezultati izgledaju kao veliki skok, a iza njih je zapravo stotine malih koraka.

Sve što je danas vidljivo nastajalo je postupno, kroz rad, upornost, suradnju i vjeru u ljude.

I možda je upravo to moj odgovor na pitanje kako se ostvaruje san.

Ne odjednom.
Ne bez straha.
Ne bez pogrešaka.

Nego dan po dan.

I za kraj, dr. art Melita Lasek Satterwhite izdvojila je neke od njoj najdražih misli iz intervjua:

·         „Ne morate uvijek biti najjači. Ponekad je dovoljno da, kada padnete, ustanete još jednom.“

·        „Rezultat je ono što ljudi vide. Ono što ne vide jest koliko je ljudi moralo vjerovati u jednu ideju da bi ona postala stvarnost.“

·        „Ne moramo uvijek biti jaki da bismo bili vrijedni.“

·        „Sve što je danas vidljivo nastajalo je postupno, kroz rad, upornost, suradnju i vjeru u ljude. Dan po dan.“

Razgovarala, Katarina Šoštarić-Perković