OSOBNO - Adriano Šćulac: Brigo moja, prijeđi na drugoga

Pitanje ekološke solidarnosti i regionalnih odnosa u Hrvatskoj ponovno je došlo u središte javnosti, nakon odluke Vlade o sanaciji ilegalnog otpada iz Gospića, čije se spaljivanje preusmjerilo prema cementarama u Koromačnu i Našicama. Dokle mještani Istre i Slavonije prosvjeduju protiv dovoza i obrade tuđeg otpada u svojim sredinama, otvara se duboko pitanje o tome gdje nestaje solidarnost, kad se problem iz vlastitog dvorišta prebaci u tuđe.

Kada je građanska inicijativa iz Gospića organizirala masovni prosvjed u Zagrebu pod sloganom „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku”, potpora je stigla iz cijele zemlje.  (O tome sam i pisao u jednoj od mojih kolumni). Brojni građani, uključujući i organizirane skupine iz Istre, aktivno su podržali Ličane u njihovoj borbi protiv ekološke katastrofe na krškom terenu. Tada se glasno tražilo hitno uklanjanje tisuća tona opasnog otpada s područja Like. No, u trenutku kada je država taj isti otpad odlučila riješiti slanjem na spaljivanje u tvornice u Koromačnu i Našicama, neka veća reakcija iz Like je izostala.

Kritičari se s pravom pitaju gdje su sada oni koji su tražili pomoć ostatka Hrvatske. Ako postoji stvarna solidarnost, očekivalo bi se, da građani Like stanu pred kamione koji odvoze otrov iz njihovog kraja i odvezu ga od kud im je i stigao, u inozemstvo. Očekivao sam neka spriječe da se on istovari pred tuđim kućnim pragom. Umjesto toga, svjedočimo tišini. Dok se mještani Koromačna suočavaju sa strahom za zdravlje svoje djece i blokiraju ceste blizu tvornice, a Našičani najavljuju dežurstva pred cementarom, podrška iz Gospića i okolice uglavnom izostaje. Princip „čisti moje dvorište, a smeće tovari drugima” postao je stvarnost koja ozbiljno narušava međuregionalne odnose.

Ova situacija budi i povijesne uspomene na Domovinski rat, kada su istarske postrojbe i branitelji prešli stotine kilometara kako bi branili Liku. Danas se u javnom prostoru opravdano postavlja pitanje bi li, u slučaju obrnute situacije, postojala spremnost na jednaku žrtvu i obranu Istre? Pitanje možda zvuči gorko, ali u kontekstu trenutačne ekološke sebičnosti postaje posve legitimno.

Cijeli problem ima i jasnu političku dimenziju. Lika slovi kao tradicionalna i čvrsta utvrda HDZ-a, stranke koja drži vlast na nacionalnoj razini i koja donosi odluke o ovakvom načinu zbrinjavanja otpada. Šutnja lokalnog stanovništva pred odlukama vlastite političke opcije šalje poruku da je stranačka lojalnost stavljena ispred solidarnosti s drugim regijama. Za njih su njihovi trovači i dalje bogovi. Život dam, stranku ne dam. Potruj sve, samo ne nas i HDZ, njihov je valjda moto?. Model u kojem se vlastiti politički i ekološki mir kupuje trovanjem tuđih sredina pokazuje potpunu degradaciju društvene odgovornosti. Prava solidarnost ne prestaje na granicama vlastite županije, niti se završava onda, kad se problem makne iz tvog „dvorišta“.

Dokle država pokušava pronaći brza rješenja za uklanjanje "otrova iz Gospića", prebacivanje loptice (i otpada) iz jedne regije u drugu, samo je produbilo jaz i stvorilo revolt među ljudima koji ne žele ispaštati zbog propusta sustava i djelovanja ekološke mafije.

Ili kao što mi neki dan veli čovjek koji živi u Puli, ali dolazi iz Gospića, „Ličani nisu masovno podržali prosvjede u Istri jer se ne radi o „njihovom” otrovu koji oni svjesno nekome šalju, već o ilegalnom, uvezenom otpadu čijeg se odvoza u režiji države, žele riješiti što prije".

(Adriano Šćulac) 01.10.2026.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije 5portal*