Osvrt Katarina Šoštarić Perković - Što je nesreća veća otrežnjenje je brže

Afera sa smećem koja je podigla hrvatsku javnost na noge,  prvo je i veliko otrežnjenje, da se  ne može vjerovati državi, njenim institucijama koje svojim (ne)djelovanjem daju dovoljno razloga sumnjama u dobronamjernost onoga što rade. A kad je već dotle došlo da institucije ne ulijevaju povjerenje, ljudi sada razumiju, da  je njihovo  pravo i obaveza,  zahtijevati “golu istinu”. K tome i obavezu države da štiti svoj narod od svake vrsti zla. Upravo  zahtijevati! Jer,,,,

Predugo se živjelo s uvjerenjem iz doba socijalizma, u kojem je država doista brinula o svojim građanima.  Misleći da je i sada tako. Ali, nakon što smo se, kao slobodna i neovisna, samostalna i krvlju stvorena država,  sa mnogo i previše izgubljenih života, sami izborili za neovisnost i suverenost, pa onda tu istu mladu i čistu državu, jednostavno predali u ruke najgoroj vrsti kapitalističkih žbira, bezobzirnih lopova i koje sve vrste prevranata i pljačkaša, progledale su mnoge oči.  Drugim riječima, da se dalo vukovima da čuvaju ovce, zloj vlasti “hrvatski narod” .

I trebalo se dogoditi x prevara i prevara, koje nije zaustavila ni afera sa smećem u Gospiću. Ali se od Gospića, na ovamo  počelo širom otvarati oči. Pa i pitati, “pa ljudi jel` to moguće?”

Da, takve stvari rade. I na očigled  prešućuju  istinu. Jer “gospić” nije usamljen slučaj. Upleten je u mrežu lokalnih i europskih zemalja, sa velikim i dalekosežnim planovima. Povezuju ga Lopare u Bosi i Hercegovini, Jadro u Srbiji, Njemačka u -Europi, Britanija izvan Europe i dalje da  ne nabrajamo. Pa i ako je cijela zamisao izvanredna, zašto se o njoj šuti?

U tome svemu dobro je što se stalo razmišljati  svojom glavom a ujedno se počinju uviđati štete proizašle  osobnim ne-angažiranjem oko toga što mi želimo od naše države i tko nam ju i kako treba voditi?  Napokon se počelo shvaćati i geslo „ma što me briga,  živim svoj život, neka je meni dobro”,  da i nije najbolja formula za mir i red u  državi. Da treba zahtijevati puno više i preciznije.  Jer ako ono što nam je najvažnije sami ne postavimo, sebi na mjeru, neće nam to učiniti nitko sa strane.

I zato nam se u zemlji događaju paradoksi, što je nesreća veća,  otrežnjenje ljudi jače je i brže.

Sve ovo što nam se isprepliće pred očima, u dobroj je namjeri, jer  brzo nas uči stjecati otpornost na ozbiljno teške situacije, sa dalekosežnim i kompleksnim rješenjima. Upravo to čine nesreće i problemi  koji ne ostavljaju predaha.

Može zvučati suludo, ali je istinito, više pogrešaka i nevolja, tragičnih i groznih situacija, djeluje na ljude ohrabrujuće, da se uče nositi sa teškoćama. Da znaju prepoznati i odbaciti slatkorječive izjave i omamljujuća obećanja  nekih državnih “utješiteljskih podvrsta”.

Količina pljački i prevara, zavara i zamračenja kod zdravih očiju,  podučila  nas je  da se tek sada, ljudi trijezne kao iz dugogodišnjeg pijanog sna, shvativši da rješenje nije u odlascima u mega trgovačke prostore i traženje zaborava od svakodnevice, u beskonačnim  kupovinama, svega onoga što im u životu ne treba. Osim što si prazne novčanike dva ili tri puta brže, a količinski i više od mogućeg,  i planiranog.

Da, su to putevi koji vode ka trenutku očaja u sebi i neophodnom otrežnjenju,  zašto se potrošilo vrijeme i novac, iscrpilo energiju? A  dobro raspoloženje, zamijenilo umorom  i pojačalo količinu svakodnevnog nezadovoljstva. Koje se kao kapljica koja je prelila  čašu,  petvorilo u ono neizbježno. Revolt i bunt, na vlasti, što su se izmjenjivale po mandatima, pa se  više ili manje sumnja u njihove ikakve a kamo li dobre namjere.

Tako se eto i kod nas postigla  veća nezainteresiranost, za šarena obećanja iz redova visoke politike, do mega trgovačkih iluzija, o ljepoti i sreći koju vam samo oni mogu ponuditi. 

A pojačala potreba da  sami raskrinkate gutače vašeg vremena i dobrog raspoloženja, ma što vam privlačno nudili, i sami postavite svoje uvjete, jer ste se napokon okrenuli ka sebi,  i prepoznali što i koliko vam treba za vlastito zadovoljstvo, mir i sreću.

I da,  shvaćate da niste povezani sa većinom onoga nečega na brzinu  kupljenoga. I dotaknuli ste nehotice taj trenutak straha za “dirigente ljudskih života”,  koji se boje da se ne bi  ljudi u slobodnom vremenu okupili i  prepoznali koliko su sami sebi dovoljni. Bez agencija i drugih glasnogovorećih posrednika.

E tome nas uče ove nesreće. I lijepo je što imamo jedan veliki izazov, koji se zove Gospić-Koromačno, Gospić- Našice. Gospić -korupcija, i dalje se može  nabrajati u nedogled. Uglavnom to je put, jer da nije tako ništa se ne bi zaokrenulo drugačije i na bolje.

Dolazi sada na vidjelo koliko je  od svih plakata koječega, najvažniji monitor, sa kojega bi se iščitavale  vrijednosti važne za naš zajednički život.  Vidljive i svakodnevno očitavane koje ne možemo imati samo za sebe, primjerice državu moramo dijeliti međusobno. Kroz prava i dužnosti koja moraju održavati ravnotežu, jednako kao zrak i pitka voda u čovječjem organizmu.

I ova nesreća i zbrka, potekla do nas iz Gospića, dobrodošla  je i zahvalimo što je tome tako, da iz nje naučimo ne nasjedati na šarene laži, i da se ne radujemo nikakvim i ničijim noćima vještica, jer su naše vještice sa nama i po danu.

Katarina Šoštarić Perković

Stavovi izrečeni u kolumni osobni su stavovi autora, ne nužno i redakcije portala. 26.10.2026./07:44