Pismo redakciji: Prosvjed treba poslati poruku, a ne ostaviti dojam fešte

Već duže vrijeme pratim događanja vezana uz blokade cesta i okupljanja u Koromačnu. Prije svega, želim reći – svaka čast ljudima koji su na cesti, koji ulažu svoje vrijeme, trud i energiju kako bi ukazali na problem. Cijenim njihovu upornost i činjenicu da su spremni izaći i javno iskazati svoje nezadovoljstvo, za razliku od mnogih koji možda imaju isto mišljenje, ali nisu spremni stati uz njih. To treba poštovati.

Međutim, imam osjećaj da se načinom na koji se ta okupljanja odvijaju ne šalje uvijek poruka kakva bi se trebala slati. Umjesto ozbiljnosti, zajedništva i jasnog cilja, cijela situacija ponekad ostavlja dojam fešte, uz piće, glazbu i atmosferu koja više podsjeća na zabavu nego na ozbiljno iskazivanje nezadovoljstva.

Možda upravo zbog toga dio ljudi, a posebno oni stariji od 60 godina, ostaje po strani. Govorim i iz vlastite perspektive: kada promatramo takva okupljanja, ne prepoznajemo se u takvom načinu prosvjedovanja i ne osjećamo želju da im se priključimo. Ne zato što nam nije stalo, nego zato što smatramo da bi poruka trebala biti jasnija, ozbiljnija i usmjerena na ono zbog čega su se ljudi uopće okupili.

Iskreno, da je do mene došla drugačija poruka, možda bih i sama bila na cesti. Vjerujem da ima još ljudi koji tako razmišljaju. Upravo zato mislim da bi organizatori trebali razmisliti o načinu na koji predstavljaju prosvjed javnosti i o tome kakvu sliku šalju građanima koji ih promatraju sa strane.

Posebno smatram da bi trebalo preispitati ulogu osobe koja je odabrana za govornika prosvjeda. Način obraćanja gradonačelniku, kao i ponašanje pred građanima i medijima, prema mojem mišljenju, ne pridonose ozbiljnosti i vjerodostojnosti cijelog okupljanja. Neslaganje, ljutnja i nezadovoljstvo legitimni su, ali način na koji se iznose također je važan. Govornik bi trebao biti osoba koja zna prenijeti poruku jasno, odlučno i dostojanstveno, čak i kada su emocije snažne.

Možda bi upravo drugačiji pristup i druga osoba na toj poziciji privukli veći broj građana. Možda bi se tada na cesti našli i oni koji danas stoje po strani, ne zato što ih nije briga, nego zato što se ne mogu poistovjetiti s načinom na koji se prosvjed vodi.

Prosvjed ne mora biti tih ni bez emocija, ali mora imati dostojanstvo, jasne zahtjeve i ozbiljnost koja će potaknuti ljude da mu se pridruže. Nije dovoljno samo okupiti ljude i blokirati cestu. Važno je i tko govori u ime okupljenih, kako se obraća drugima i kakvu poruku šalje široj javnosti.

Ako se želi okupiti što veći broj ljudi i dobiti šira podrška građana, možda je vrijeme da se razmisli o tome jesu li sadašnji način organizacije i osobe koje predstavljaju prosvjed najbolji izbor za ostvarenje tog cilja.

Cijenim ljude koji su izašli na cestu i ne želim umanjiti njihov trud. Upravo suprotno – smatram da njihov trud zaslužuje da ga se predstavi na način koji će privući još više ljudi, a ne ih udaljiti.

Jer cilj bi trebao biti okupiti što više građana oko zajedničkog interesa, a ne ostaviti dojam da je prosvjed namijenjen samo onima koji se već međusobno slažu i prepoznaju u takvoj atmosferi.

S poštovanjem,

Jedna građanka (podaci poznati redakciji)