Parlament donosi odluke, čije su posljedice sudbonosne za državu, a da nitko za to ne snosi odgovornost, niti podnosi ikakav račun. Ukoliko se ipak dogodi, da vlada padne, a premijer podnese ostavku, za neuspjeh nitko ne snosi krivicu. Ni kad se koalicija raspadne i parlament raspusti.
Iskustvo pokazuje da nitko nizašto ne odgovara. Pa čak ni istaknuti državni pojedinci, koji su do trenutka pada, bili i vodeći i cijenjeni.
A, što je zadatak vodećeg političara, je li stvaralaštvo? Jesu li planovi napretka za bolje uređenje života? Ili nisu? Ili je njegov zadatak samo održavati balans, uz stalno udovoljavanje nekoj, većini,? Slučajno skupljenih pojedinaca, kako bi se izmolila njihova velikodušna suglasnost. Ako je to,? a najčešće je, tko je u konačnici za što odgovoran?
Ako je onaj koji donosi odluku, a to je većIna, postavlja se pitanje, može li se uopće, neku nasumce skupljenu prevrtljivu većinu, ikada učiniti odgovornom?
I je li onda kriterij osobe birane za državnika, da zacrtava velike ciljeve na 10, 20, 30 godina, i predlaže stvaralački kvalitetne, velike odluke, ili je njezina najvažnija osobina da u visokoj mjeri vlada umješnošću uvjeravanja, poput, extra spretnog trgovca. Koji je u stanju prodati, ma kakva odluka da je u pitanju? nasumce skupljenoj parlamentarnoj većini?
I čime se dokazuje sposobnost vodećeg pojedinca? Velikim ciljevima ne, jer ih nema. Ali se njegova nesposobnost itekako mjeri neuspjehom, ukoliko ne pridobije većinu, te slučajno skupljene, gomile pojedinaca.
Bez obzira, što ta skupina raznovrsnih pojedinaca, najvjerojatnije neće ni razlikovati dobru ideju, koja bi dala kvalitetne rezultate prosperitetu države, nasuprot loše. Češće reagira tek kad prepozna mogućnost za sebe i svoj trenutak slave.
I što onda čini vođa? Zanemari velike ciljeve. I poduzima sve da se dodvori gomili, ide u potkupljivanje, kako se ne bi odrekao, da i dalje bude vodeći. U suprotnom bi se morao povući, a to mu se baš i ne da. To je kušnja, na kojoj se testira svaki vodeći pojedinac. Opća dužnost prema cjelini, nasuprot osobnoj časti. Pravi vođa bi se svaki puta morao čuvati da u takvim situacijama ne bude degradiran u političkog špekulanta. A zapravo najčešće djeluju kao špekulanti u politici, znajući da posljednju odgovornost, ne snosi pojedinac, nego nekakva neuhvatljiva gomila, zvana parlamentarna većina. Ma od kojih političkih predznaka, da je sastavljena i kojom brzinom.
Pravo pustošenje proizlazi iz naprijed rečenoga, i potvrđuje se na stvarnim primjerima. Neprestano se daje na važnosti odlukama, kako bi se zaštitilo „tamo neke ortake“. U tom cilju, do iznemoglosti objašnjava se prevrtljivoj parlamentarnoj većini, sve ono što ide u prilog da se dobije njezina velikodušna suglasnost.
Od politike, koja se u većoj mjeri sastoji od krivotvorenja i djelovanja, radi stjecanja naklonosti neke „neuhvatljive“ većine, distanciraju se oni pravi i dosljedni, kojima je stalo i do stvaralačkog rada i dugoročno kvalitetnih ciljeva, pa njihovo odustajanje od sudjelovanja u politici, još više odgovara sitnim dušama i brojnije ih privlači u politiku.
Danas takav oblik „neuhvatljivog“gulikože slavi sustav , koji od njega ni u kom slučaju ne zahtijeva ni snagu ni genijalnost uma, već se zadovoljava prepredenošću seoskog kmeta. I naravno da se on, ne mora mučiti oko odgovornosti za svoj rad u parlamentu. Oslobođen je te brige, jer toliko zna da je potpuno svejedno kakav će biti učinak njegovih dignutih ruku. Takav parlamentarac zna da mora biti sve manji i sve tiši, jer nitko ga neće štiti pokaže li se, kolika je neznalica ili brbljavac. Tko se još čudi kad su prazne zastupničke klupe, ili kad netko naprosto spava u njima?
I vodeći državnik, ovisan o volji parlamentarne većine, također mora postajati sve manji, da ne izazove strastvenu mržnju na sebe, kao nadmoćnija glava, od onih o kojima ovisi. A također ni od „ortaka“, koji su iznad njega. Njegovo je da isprosi suglasnost većine i zaštiti ortake, i time za sva vremena skida sa sebe teret odgovornosti. (08:44/06.03.2018.)