Plava revolucija

Kuhari, profesionalni znaju, ali ne i mnogi  poklonici ribljeg obroka, da riba koja umire s velikim otporom boreći se za život ulovljena u mreži ili na udici ima gorak okus zbog mliječne kiseline koja se stvara u njezinom tijelu. Kad čovjek jede takvu ribu, jede i mliječnu kiselinu koju riba proizvodi u smrtnim mukama, kao i adrenalin  te druge hormone koje luči zbog straha.

Jedući ribu, čovjek misli na dobrobit svog zdravlja, zbog nezasićenih masnih kiselina, a zapravo u svoje tijelo unosi gomilu toksina koji imaju štetne posljedice , jer višestruko nadmašuju potencijalne dobrobiti, koje se nekritički pripisuju svakom ribljem mesu. Ubrzani svijet brzo mijenja stvari i često na silu prirode.

Prekomjernim izlovom, riba jednostavno nestaje sa lica mora i oceana, a Zemljin sustav za pročišćavanje voda,  trajno se oštećuje, jer u želji za bogaćenjem čovjekova pohlepa ne vidi ništa drugo osim zarade. Naime, riblja je prirodna funkcija nešto slično kao da su Zemljini bubrezi, koji upijaju sve toksine i druge nečistoće iz vode u svoje tijelo. Drastičnim izlovom, smanjuje se riblja brojnost, koju uzrokuje čovjek, da bi štetio zdravlju Zemlje a, ni ne sluteći i zdravlju čovjeka.

Suvremene metode ribarenja uzrokuju brzu pustoš mora, ribarski su brodovi sve opremljeniji,  satelitskom i radarskom tehnologijom pronalaze ribe. Spuštaju mreže do dna i izvlače doslovno sve što se nađe na njihovom putu, mrežama doslovce preokreću svaki kamen na morskom dnu. Poput pluga vuku ih morskim dubinama i izvlače ribe, školjke, rakove, te uništavaju vegetaciju i morsko dno. Zbog brzog izvlačenja iz velikih dubina riba pati zbog dekompresije, većinom ugiba u velikoj agoniji uslijed gušenja i gnječenja. Uz njih se izvadi i ogroman broj morskih životinja kao „uzgredni ulov“ , koji nije profitabilan,  pa se baca natrag u more. Ali do trenutka dok se baci, te morske životinje većinom uginu ili su teško ranjene. Što svake godine, odnese  po 25 milijuna tona, mrtvih ili umirućih morskih životinja.  

Dok ribarske mreže raznih vrsta hvataju sve, između dna i površine,  brodovi haraju gornjim dijelom mora. A ono malo morskih životinja što preživi te strahote, dočekuju flote brodova dugih mreža,koji zatvaraju  ribe u krug, ili s kavezima za hvatanje rakova i jastoga. Tako se nad ribama različitih vrsta, radi globalni pokolj u različitim oblicima, pa se čitave vrste nalaze na rubu izumiranja.

Iako računica kaže sasvim suprotno, radi se bez ikakve logike, primjerice oko 100 kilograma ribe u obliku stočne hrane, potrebno je da bi se dobilo samo jedan kilogram govedine. Ili preko 50 kilograma ribe, treba za proizvodnju samo jednog kilograma lososovog mesa u industrijskom uzgoju. Ali to se i dalje radi.

Recimo još kako je poznato da se ribe okupljaju oko kanalizacijskih cijevi kroz koje se u određenim državama, dopušta ispust neobrađenog otpada. Ribe jedu ljudski izmet dok izlazi iz tih cijevi i kao takve nečiste su i posve neprikladne kao hrana za ljude. Ali koga briga? Od kuda se ribe dopremaju,  kad je ljudska pohlepa u pitanju. Nad ribolovom određenih vrsta, u mnogim dijelovima svijeta,  nema nadzora pa ni vlasnike ribarskih brodova ne snalazi nikakva kazna. A na drugoj strani se ni uvezena hrana u ponudi, strogo ne kontrolira.

Prema podacima OUN za poljoprivredu, već se gotovo polovica svjetske proizvodnje slatkovodne i morske ribe dobiva iz industrijskih ribljih farmi. Ali, kakve su to farme,? Ako su u njima, ribe prisiljene živjeti u prenapučenim plitkim betonskim bazenima, gdje je zrak najčešće onečišćen do mjere da se jedva diše. U vodi posve crnoj, od visoke koncentracije ribljeg izmeta, da se ribe jedva naziru, gusto nabijene teško se mogu micati, ali ne i plivati.  Te ribe s industrijskih ribljih farmi, dopremaju se putem trgovačkih lanaca do krajnjih korisnika, ali i sa velikom količinom antibiotika koji su nekoliko puta ubrzali njihov rast, i zaštitili ih od bolesti zbog života u vodi s visokom koncentracijom izmeta.  Pune antibiotika,  pesticida, toksičnih kemikalija, poput pigmenta koji blijedo sivu boju lososovog mesa, pretvaraju u prodajno – ružičastu, a sve otpadne vode sa takvih farmi na kraju otječu u morsku vodu, jer se i farme drže u blizini morske obale.

Riblje industrijske farme grozničavo uništavaju mladu riblju populaciju, jer za uzgoj određenih vrsta riba, trebaju velike količine drugih riba kao hrane. Samo za primjer, za 1 kilogram morske ribe ili škampa iz uzgoja,  treba 3 do 5 kilograma ribe-hrane, ulovljene u otvorenom moru.  

Rijeke, jezera, more i oceani jesu bogatstvo bogom dano, ali samo ako je čovjek dorastao svoj ulozi, humanog i moralnog bića. I ako poštuje prirodu kao što očekuje da priroda njega daruje. U suprotnom, ni smisao njegovog djelovanja ne postoji.