Kao da...

Kao da jedeš slasnu pizzu ili tortu ispred gladnog djeteta u ritama i ne obazireš se na njega. Nije to tvoje dijete. Nek mu kupe njegovi ako je gladno.

Kao da kupuješ Gucci torbicu, ispred trgovine te dočeka prosjak s ispruženom rukom, a ti se samo odmakneš da te slučajno ne zapuhne miris neopranog tijela. Tko mu je kriv. Ti sigurno NISI!

Kao da voziš Ferrari, a na pješačkom prijelazu jedna baka sporo, jako sporo gura ispred sebe hodalicu, a tebi se jako žuri. Od kud je ta babetina baš sad morala naići? Nisi kupio Ferrari da bi netko milio ispred tebe nego da ga nagaziš.

Kao da si upravo izravnao nos kod elitnog doktora plastične kirurgije, i dok čekaš da ti skinu zavoje, čitaš kako nekom djetetu treba 10 000 eura za operaciju koja će mu spasiti život a ti samo rukom pokušavaš ispod slojeva gaza napipati da li ti je nos sada malo ravniji, jer si se sramio onog rimskog profila kojeg su ti geni isklesali.

Kao da parkiraš na nogostupu ispred kioska da kupiš Marlboro, a ispred tvog auta čeka majka s djetetom u invalidskim kolicima da se makneš kako bi mogla proći, a ti se praviš da ju ne vidiš. Ionako ćeš se maknuti za pet-deset minuta. Toliko se valjda mogu strpjeti.

Kao da djetetu s teškoćama u razvoju oduzmeš i ono malo što ima, jer njegovi su ionako navikli na malo a tebi nikad dovoljno, jer ne možeš računati na moć ako si ju ne možeš priuštiti. Moć košta.

Svaka sličnost sa sadašnjom vladom je namjerna, časna pionirska! Tako mi svih svetaca plus sveta krava! Tako mi mog doma! Tako mi Budhe! Neka svatko uzme kako mu odgovara.

Vesna Ferluga - Antić