Ustajem rano, negdje oko pet.
U šalicu odlomljene ručke ulijevam gorku kavu s par kapljica mlijeka.
Na šalici piše, "Obećaj da ćeš se voljeti i tužnu".
To je samo šalica, pomislim.
I to odlomljene ručke, zaključujem.
Trebala bih je baciti.
Imam i ljepših i novijih.
Ali, to je moja šalica s odlomljenom ručkom i s tim natpisom.
Svako jutro za njom posegnem, ne razmišljajući.
Tako je postala moja.
Gledam kroz prozor.
Zora se polako probija kroz krošnju stare trešnje.
Tišina.
Blažena.
Napisati ću priču o tišini, odlučujem.
O tišini koja priča onome tko sluša.
O nijemim tajnama.
O neisplakanom koje čeka to nešto.
O nikad kupljenoj karti za negdje.
O bolu iza očiju.
O osmjehu kojeg pakiram u celofan pa ga poklonim.
"Obećajem da ću se voljeti i tužnu" - šapnem paleći cigaretu.
Zora se uvukla kroz zavjese i prosula po podu.
Stojim šutke zagledana u čipku novog dana.
Čekam da me pokrene jedan tihi glas.
"Mama" - kaže.
„Tu sam“ – kažem.
Odlažem šalicu kraj sudopera.
Ostalo je par kapljica za poslije.
Hodam.
Vesna Ferluga - Antić