Neću! O, nema šanse. Ne više.
Šutnja nije zlato.
Čekanje nije isto što i strpljenje.
Pogotovo ako čekaš nešto što se ne riješava zbog lijenosti, zbog komoditeta, zbog onog "neka čeka, ima i važnijih stvari", "ne da mi se bakćati s time", "opalit ću lajk i napisati podrška. U stvari neću ni pisati podrška, ima onaj zgodni emotikon. Klik! Riješeno!". Mrzim emotikone. Oni su skraćenica. Draža mi je živa riječ. Riječ je pjesma. Riječ je namjera. Bliskost.
Šutnja i čekanje je možda za nekog tko misli da ima svo vrijeme na ovom svijetu da nešto dođe na svoje bez njegove intervencije.
Ali, meni vrijeme sve brže izmiče. Više taj luksuz nemam.
Šutnja i čekanje s vremenom stvori kamen u želucu i grop u grlu. Stvori i oblak iznad tvoje glave koji baca sjenu na put kojim ideš i na ljude koji ti se približe pa postaješ i sama sivi oblak koji žive boje oko tebe čini tmurnima i zagasitima.
Šutnja na nepravdu se s godinama pretvara u blato u koje sam ugaziš jer tiče se i tebe. Uvijek se tiče i tebe. Čekati da to netko i za tebe ispravi je licemjerno.
Pusti ti poslovice. One su za besmrtnike bez mana.
Ja to nisam.
Moram putovati još neko vrijeme i sama dozvati čudo mameći ga pričanjem i pružanjem ruke da ubrzam stvari. Manje zbog mene a više zbog nekog tko ne može pričati i pružati ruke.
Stvaram neprijatelje, ali i prijatelje. Neprijatelje smeta priča. Ruši im mir kojeg su si osigurali titulom, novcem ili prebacivanjem odgovornosti. Prijatelji joj se raduju jer ne pričaju sami. Sve se manje plašim takvih neprijatelja a sve se više radujem takvim prijateljima, jer nisam sama.
Neka. Živim!
Trebalo mi je pola stoljeća da se ohrabrim, da stvaram i živim.
Neka! Konačno!