Ne trebaju ljudima stvari da bi oni bili važni, njima treba smisao

Zemlja se posljednjih dana dobrano stresla, od izgovorenih riječi uvreda i kletvi, a slike štrajkača  i plavih radničkih odijela, koja su zakrčila umjesto turista, gradske ulice, začas su proletjela svijetom. Netko je smetnuo s uma da informacije više nemaju samo službene kanale, već se šire individualno, brzinom munje. 

U većini života nešto nedostaje. Očekivanja  su jedno, a ostvarenja nešto sasvim drugo, u tom raskoraku ljudi osjećajuteret  jer vide da  su  zakinuti. Ne dobivaju ono što žele na poslu, u obitelji, u svojoj vjerskoj zajednici, od vlasti ina kraju ni sami od sebe, ne znaju što očekivati.

A kad u većini života nešto nedostaje,  onda  fali i onaj najvažniji životni detalj. Nedostaje mu smisao.! Život koji nema vrijednost.Koji nema vrijednosnih mjerila, i ne može se dostojno  rangirati.

Dio onoga što nedostaje, jest igra  života vrijedna igranja, ili život vrijedan življenja.

Kad čovjek nije zadovoljan onim što ima,uglavnom pati. Najradije se negdje povlači, u sebe,  u svoju samoću, razočaranost, ili ljutnju na sve i svakoga. U psovke i uvrede, zbog kojih će kasnije požaliti, pa se na ovaj ili onaj način izolira. Samo iz razloga što negdje u dubini sebe osjeća da mu nedostaje onaj istinski osjećaj povezanosti , sa širom zajednicom  u kojoj  živi.

Koju je izgubio s poslom na kojem provodi previše vremena, a za koje ne dobiva ni minimum pažnje. Izgubio je povezanost s ljudima s kojima mora biti predugi broj sati, a međusobno si ne mogu pomoći, izgubio ga je s novcem kojega nema dovoljno, ni za ono najnužnije. A onda se taj osjećaj nepovezanosti širi i na bliže i dalje članove obitelji,  rođake i prijatelje, pa je jednih i drugih sve manje.

I ljudi postaju izolirani. I pate, jer su izolirani.  Živjeti u svijetu gdje ljudi pate, ni njihovi životi nemaju smisla, a  bez smisla, drugim riječima, bez značajnih vrijednosti, što mogu ljudi međusobno podijeliti osim vlastite praznine. I čežnje za nečim boljim. 

Većina ljudi gladno traži nešto, što će im može odvratiti pozornost od vlastite patnje, jer su nezadovoljni iz dana u dan. U potrazi prepuštaju se televiziji, opčinjavajućim narodnjacima ili drugoj vrsti glazbe, kladionicama, alkoholu, igrama na sreću, drogama. Odlascima u strane zemlje.

Uglavnom, većina svoju  utjehu traži u nečemu, a to nešto su stvari. Koje mogu odjenuti na sebe, ili stvari koje mogu raditi. Stvarima pokušavaju ispuniti prazninu koju imaju u svom životu. Gomilaju stvari kako bi njima pojačali sve slabiji osjećaj, za vlastito  „Ja“.

Žrtvuju se za stvari koje mogu raditi, i pomoću kojih misle da mogu sebi pridodati smisao,kao da će njima „podzidati“vlastito značenje, definirati život.

I tako se sve više ljudi poistovjećuje sa stvarima, postaju svijet stvari, čak mnogobrojni već i nestaju pod obiljem svojih stvari.

Ali ne trebaju ljudima stvari, da bi oni bili važni. Da bi vrijedili,ljudima treba smisao.  Većini treba mjesto dostojnog zajedništva . U kojem vlada red, i koji ima značenje. Mjesto na kojem se dezorganizirano razmišljanje a koje prevladava u našoj kulturi, pretvara u organizirano i jasno usmjereno na uspjeh oko kojega se valja potruditi.

Većini ljudi  trebaju mjesta na kojima je preduvjeti biti čovjekom, i na kojem  se može djelovati kao čovjek, jer to je ono najvažnije.

Sva ljudska patnja, nezadovoljstvo i čeznutljivost nestaje, kad se dezorganizirano razmišljanje, a takvo prevladava u našoj kulturi, preraste u organizirano, i jasno usmjereno na određeni ishod, koji vodi ka uspjehu, oko njega se onda vrijedi potruditi i nikome ne pada teško.

Mjesta na kojima disciplina i volja  dobivaju priznanje, gdje ljudi  postaju ono što namjeravaju postati, i čemu teže,  to je ono što se može učiniti. Ljudska su bića u stanju ostvariti izvanredna djela.

Većina ljudi u ovoj zemlji ne dobiva  ono što žele,. Ne dobivaju na poslu, u obitelji, u svojoj vjerskoj zajednici, od vlasti, na kraju ni sami od sebe.  Čak ni onaj minimum koji im pripada.