Nije važno koliko se novca zarađuje, u odnosu na odluke što se sa zarađenim novcem čini. U svijetu umreženom internetom, podaci kolaju u trenu, na koju god stranu hoćete, a sve što vas zanima možete mjeriti i uspoređivati, pa tako i nečiji uspjeh sa tuđim neuspjehom, ako se baš ne usudite sa svojim.
A onda se zapitati zašto je negdje vraški dobro uređen život i ljudi su zadovoljni, a na drugom mjestu sve bi moglo biti isto, a opet je sasvim drugačije.?
Za najuspješnije zemlje 21. stoljeća kažu da to nisu one najbogatije, i da BND (bruto nacionalni dohodak)ne određuje kvalitetu života njihovih građana, iako brojke govore o uspjehu ekonomije.
Među hvale vrijedne primjere ističu se oni koji stvorenu zaradu, nazovimo i bogatstvo, znaju najučinkovitije pretvoriti u opću dobrobit. Ljudima je važan osjećaj zadovoljstva, a njega ne mjeri količina novca, već mudri potezi koji stvaraju dodatnu kvalitetu života.
Uzmu li se u obzir porezi, koji se svuda plaćaju, samo negdje su građani zadovoljni jer dobivaju uvijek ono što plate.? Dok na drugim mjestima redovito njurgaju.
U Hrvatskoj smo još u fazi kad se nadmeću automobili svih veličina i boja, kao znak nacionalnog prestiža. Prosuđuje se izvana, da li čovjeku dobro ide, ako godinu za godinom vozi skuplji automobil. Ako bi sudili po voznom parku ovako mala zemlja, trebala bi stajati vrlo visoko na nekoj ljestvici blagostanja. Ali takve ljestvice nema, a niti se o njezinom blagostanju pročulo osim u pežorativnom smislu, sa štetnim posljedicama od kojih se tek treba početi liječiti.
U nekim usporedbama sa sebi sličnim državama, obično padne na samo dno.
Ističu se do samog vrha, zemlje koje su znale urediti kvalitetu života, bez obzira koliko bile male, i u svjetskim silnicama, sporednog značaja. Kad njihovi stanovnici smisleno uživaju, u onome što rade svakodnevno, do mjere da ih proučavaju sa strane, tražeći taj nevidljivi faktor sreće.
Sa dovoljno visokim zaradama, mogli bi voziti itekako skuplje automobile, od hrvatskih, ali tamo se radije voze na biciklima. Redovito. A iz godine u godinu su bogatiji, što se za Hrvatsku još uvijek ne može reći.
Svakodnevno na biciklima, čak i muškarci u sakoima, vjerojatno na putu do posla, pa i žene u suknjama i štiklama. Za primijetiti je, ljudi su jednostavno spojili ugodno s korisnim. I bicikliraju svakodnevno. Daju važnost svome vremenu. Misle i čine za svoje zdravlje, smanjuju svoje trbušne masnoće, ako su ih i imali, izbjegavaju prometne gužve i smanjuju ih. Ne stvaraju buku i ne utječu na zagađenje zraka. Poboljšavaju financijsku bilancu svojih kućnih proračuna. Štede. I nehotice odbrojavaju stotine i tisuće prijeđenih kilometara u gradu. I dobivaju vrijeme na otvorenom, koje bi možda morali provoditi u nekoj od zatvorenih teretana.
I tako biciklirajući samosvjesni vozači na dva kotača, ostavljaju novopečene vlasnike ogromnih automobila bez daha, koji u utakmici za prestiž, ostaju daleko otraga. Jer, biciklisti su“ In.“
I biciklistička infrastruktura po gradovima sve je bolja, od besprijekornih staza, prilagođenih košara za otpatke, oslonaca za stopala na mjestima kad se čeka ispred semafora. Neophodnih servisa. Sve to ukazuje da se osobe na biciklima sve više, tretira s dostojanstvom.
Iako je sve u odnosu na cijenu skupocjenog automobila, neusporedivo jeftinije, tko se još opterećuje kompliciranim stvarima, ako se život može prikladno pojednostaviti.