Ravnoteža

Još uvijek vrijedi nepisano pravilo prema kojemu se od mladih očekuje da marljivo uče, postignu dobre ocjene i doguraju do diplome. A tada je najvažnija preokupacija, naći pristojan posao i zasnovati obitelj, jer se to još uvijek smatra ulaznicom za dobar život.
I to bi uglavnom, bilo to! Ali , samo gledano iz nečije druge perspektive. U stvarnosti vladaju neka sasvim druga načela.
U prvom redu uz muškarca, danas se podrazumijeva i stopostotna angažiranost žene na profesionalnom planu. Izvan kuće i ona gradi svoju karijeru. A svako rađanje djeteta zaustavlja njezino profesionalno napredovanje, preko čega žene, više ne žele samo šutke prelaziti.
Šutnja nije preporučljiva ni za društvo u cjelini, da ne bi napetost rasla do mjere, kad šavovi uslijed prenapregnutosti, počinju nekontrolirano pucati. Pojedinačno sve češće, javlja se snažna potreba za usklađivanjem poslovnog i privatnog života. Koja sve više prerasta u jaku društvenu potrebu, da se sistemski urede odnosi , kako bi trebalo dolikovati uređenoj društvenoj zajednici.
I sve je to pitanje nas samih. Na sreću razina društvene svijesti po tom pitanju raste, velika skupina ljudi nalazi se u situaciji da želi uspostaviti sklad između dva, međusobno različita svijeta. Imati zavidnu profesionalnu karijeru i radostan privatni život. Biti u isto vrijeme dobri životni partneri, roditelji, i uspješni u karijeri.
Iako se do nedavno, to zahtjevno životno područje, prešutno oslanjalo samo na odluku žene, supruge i majke, danas više nije tako.
Usklađivanje između visoko zahtjevnih poslovnih obaveza, na jednoj strani , sa jednako tako zahtjevnim obavezama u obitelji, na drugoj strani, u istom vremenskom prostoru od 24 sata, mora biti i tema i briga za šire društveno značenje.
Ne radi se više o tome da zaposlene supruge i majke, stignu učiniti, ama baš sve ono, što se od njih očekuje. Već i žene danas, žele samostalno upravljati vlastitim životom. U tu svrhu i žene raspoređuju svoje vrijeme, po vlastitim prioritetima i vrijednostima.
Jedinstvena formula ipak ne postoji, jer različiti su zahtjevi profesionalnih poslova, kao i ljudi sa svojim prioritetima. Ali, usklađivanje profesionalnih i obiteljskih obaveza, oblik je razmjene, u kojoj vi odlučujete, što ćete dati, a čega se odreći.
Naime, kao što, rečeno jednim imenom „šefovi“, vole da njihovi zaposlenici imaju sređeni život, ne stoga što toliko jako brinu za njih, nego što ne žele da im bilo tko od zaposlenika dolazi na posao opterećen obiteljskim ili socijalnim problemima. „Šef“ želi vašu predanost na poslu, ne samo sto posto, nego barem 150 posto. A kad vas u jednakom postotku želi imati i vaša obitelj, ma od koliko članova se sastojala, bez podrške društva, vi sami ste u ogromnom procjepu, između stvarnoga i (ne)mogućeg.
Nije luksuz razmišljati o ravnoteži između profesije i privatnog života, niti davati za pravo da je to privilegija samo rijetkih, i uspješnih, koji mogu mijenjati novac, za vrijeme. Već tu kulturu dijaloga usvojiti kao posve normalnu. Otud priče o neradnoj nedjelji, ili o radu europskih trgovina od 10, sati prijepodne, do šest, u predvečerje. I sve funkcionira na zavidnoj razini, čemu se još uvijek, samo izdaleka divimo.