Nedostajat će doktora obiteljske medicine

Oni su otišli, a mi nismo. Otići ili ostati u Hrvatskoj, ovakvoj kakva je danas, s izgledima da mi od nje učinimo bolju zemlju za život, bila je i „Hamletova dilema“. I ostala vječna, dilema. Ili se pokupiti i nestati. Sloboda je osobnog izbora. Je li u pitanju goli život, zarada, i kupovina. Ili je puno više od toga. Uzalud je nekoga kriviti ili mu brojiti, kad se i brojke mijenjaju iz dana u dan. Nova stvarnost više se ni riječima ne opisuje, već jednostavno brojkama. Kažu,,,nedostajat će nam x 000 doktora obiteljske medicine.
Ljudi odlaze, pa odlazili su i početkom 90-ih, kad su se na ovim prostorima na sav glas oštrile ratne sjekire. Možda usporedba nije najbolja, ali je vrlo slična, jer se onda pod ratno huškačkom retorikom, podrazumijevalo previše nedefiniranoga. Kao i danas, pa kažu odlazi se jer ovdje ništa još nije sređeno. Ne funkcionira.
I kao što onda, 90-ih, nije bilo dobro vrijeme, za svakoga, ma za koga je bilo? Pa su baš zato, držali da imaju opravdanje, i odlazili. Dok se stvari ne srede. Nisu željeli ratovati, protiv brata, ni protiv Hrvata. A ni usudili reći, ono što misle, kao, da ih nitko ionako ne bi slušao. Išli su spasiti barem sebe, A jesu li? A netko drugi je u međuvremenu morao podmetnuti i leđa i svo svoje znanje i umijeće i stvoriti nešto. Nekakav temelj barem.
Tako i sada, odlaze, kažu, jer nemaju sugovornika. Nema tko da ih sasluša, kome su važni, ako ni u stranci nisu, onda tek nitko ni ne zna, čiji su. Ma čemu sve to? Budi svoj. Barem ti trebaš znati tko si, i što želiš postati. I gdje to želiš. U svojoj zemlji, kao čestiti građanin, ili tamo negdje kao građanin drugog reda.
Nedostaje dijaloga, da, nedostaje jer se ne njeguje, kao svakodnevni zadatak. Nije dijaloga bilo ni onda, 90-ih, pa nedostaje i sada. Samo kažu i službeno fale radnici svih vrsta, za ugostiteljstvo, poljoprivredu, građevinske radove. Pa jesu li oni koji su otišli, hrabri ili kukavice? Pametni ili glupi?
Zavisi što se traži. Ako je to uspješno sređena zemlja, u kojoj već sada znaš kako možeš živjeti. Ok. Ideš u Njemačku. Jezik koji ne znaš, moraš najprije naučiti, ako želiš raditi iole pristojan posao. A to je samo nekoliko godina, dok dobiješ verificirane potvrde, za ono što (ne)znaš. Istovremeno si nekakvim radom, bilo kakvim, financiraš stanovanje, hranu, prijevoz. Osnovno.
Do daljnjega. I dok se privikavaš, godine idu. Do daljnjega. Hvata te i nostalgija, želiš malo više sunca. I stare znance pozdraviti barem na ulici.
Pa i nije Njemačka što je nekad bila. Kažu sad već brojni, a valjda su ju dotad gledali samo preko tv ekrana. Došli prije šest mjeseci, i još su na početku. Ni blizu da se obogate. Ni sa iskustvom, znanjem, društvenim vezama, financijama ili karijerom.
Ponudili su mu posao i radi, plaćeno je toliko. Ima se za skroman stan, nikakvog luksuza, samo najosnovnije, i to, košta. A javni prijevoz do posla, traje po sat i toliko, i još natrag. I košta. Radiš od ponedjeljka do petka, samo po potrebi i subotom, ali to se više plaća. A kad ti treba, ne pitaš. A tebi, kažeš, treba i više, pa radiš.
Nemaš slobode, a i što bi s njom. Ili si na putu za posao ili s posla, a u međuvremenu na poslu. Čuješ samo za tugu i jad. Nije samo tvoja, nego su sve tuge, slične na istom mjestu, a tebi treba onaj drugi jezik, kojim se ne govori o tome kako je vama svima teško.
Jeste li učinili dobro što ste otišli?, sad još ni sami ne znate. Vrijeme će pokazati. Jer vrijeme uvijek pokaže stvarne rezultate vaših odluka, za 5 godina puno će toga biti jasnije. A tek za deset.