Svima nam se događa da negdje krenemo, a onda se učini kao da zapravo ne znamo svoje pravo odredište. Kao da smo na moru bez kompasa ili danas na nepoznatom putu bez GPS-a. I neizostavno se nameće pitanje, što bi sad valjalo učiniti?
Na tom putu, ma gdje on bio, na moru ili kopnu, s ljudima, među ljudima ili bez njih, svakako je vrijedno obratiti pažnju na nekakve znakove, na nešto što je pred vama, ili u vama. Nešto oko čega se vi angažirate, jer vas to zaokuplja, do mjere da zaboravljate, na manjkove i nedostatke nečega, što vam je prethodnog trenutka smetalo ili falilo.
Kad vi djelujete angažirano, duboko ste uronjeni u trenutak, i veoma ispunjeni energijom.
To je osjećaj vaše potpune zaokupljenosti, kojega postajete svjesni tek kasnije, a zapravo je vaša unutarnja jasnoća, da radite ono nešto što vam ide dobro. Osjećaj da postupate ispravno, jer znate što ćete učiniti i kako, i to je trenutak kad vi imate potpuni mir u sebi, da idete tamo gdje je vaše odredište.
Manje je važno koliko je trajao vaš trenutak, istinske zaokupljenosti, kojega naravno, niste mjerili, ali je ostao osjećaj kao da je i vrijeme stalo, a vi bili usklađeni, sami sa sobom, za ono nešto što je za vas, ono pravo.
I zato je u mnogim prilikama i neprilikama, dobro i preporučljivo odbaciti sve dobronamjerne i već kakve savjete drugih. I prepustiti se samo sebi.
Postoje takvi momenti kad ne znate, ni kuda, ni što, ni za što? Makar črčkajte olovkom po papiru i dok radite nešto drugo, što je ozbiljno i što se od vas traži, vi usput i črčkajte, bilježite svoja raspoloženja, može i neko vrijeme, od trenutka lijepoga, do trenutka kad ste bili najslabiji.
Dajte sebi i prostora i vremena, ionako ćete samo vi znati pročitati svoje črčkarije. I prepoznati kada ste se, i kako osjećali. A samo vi znate i odgovor, zašto? I gdje je vaše pravo odredište.