Novinar prvi, novinar drugi

Zajedno smo jači, samo ako smo iskreni u djelatnostima i s ljudima, gdje je osnovno mjerilo vrijednosti riječ. Izrečena ili napisana.  Ne prakticiramo u našim sastajanjima utorkom, navoditi imena, ali se prisjećamo premijera, jedan, rekli bi„dečko koji je obećavao“ krašen mnogim atributima, samo da usput nije  izgubio svoju riječ, ne bi se pretvorio u starca kojemu sude.

Slično se vide riječi i na lokalnoj razini, kod ljudi koji djeluju javno,  političari i novinari. Tu nema „Rek(a)o, pa porek(a)0“, već,“ ili jesi ili nisi“, izjasni se, dok možeš, i učini to sam. Bolje je za tebe.

Isto i kad se na sjednicu Odbora,  radnog tijela lokalne vlasti, službeno pozove novinare, na uredničkoj strani, to se prima kao ozbiljan radni zadatak, za koji se točno zna zbog čega se određeni broj ljudi sastaju, kada i gdje. Za medijsku redakciju i novinara, to je unaprijed rezervirani termin, u kojem više ni jedna druga radnja ne dolazi u obzir.

Nedavno iskustvo pokazalo se puno drugačije, da se poziv može uputiti sa vrlo ozbiljne instance, a da u stvari ništa ozbiljno ne znači, za samog aktera događaja, na koji on poziva.
A potom se pokazalo još nešto, da nije uvijek ni kao novinar, dobro doći ranije, a ni među prvima, već je nekad, puno bolje pojaviti se nakon svih. Političkim rječnikom rečeno, radi transparentnosti.

Kad se na terminu, prije nego je počela, ta znamenita 10.sjednica Odbora, pojavio uredno pozvani novinar, iz nepoznatih razloga ispostavilo se da prisutnost javnosti nije poželjna. Ozbiljnog se novinara elegantno i diskretno odstranjuje da bude što manje vidljiv. Unatoč tome što postoji pisani dokaz, kojim ga se pozvalo da prisustvuje događaju. Bilo je uzalud, otpravilo ga se prije samog početka. Ne pitajući za učinjenu štetu, materijalnu ni duhovnu. Neugodnost. Bilo je uzalud.

I kad je već sjednica bila u toku, novinar drugi, naknadno stiže, sa jedva čujnim pozdravom pristojnosti, iz razloga da ne remeti tijek zbivanja, i odmah nastupa radno. Fotografira, snima, bilježi prisutne, promatra, sluša, zapisuje. I kad na postavljeno pitanje od prisutnih sudionika, jedan od govornika za predsjedavajućim stolom, počinje s odgovorom, primiče mu mikrofon bliže, da snimak bude razgovjetniji. Ne zna se što može biti zanimljivo. Sa predsjedavajućeg stola dogodi se pitanje prema službenici, koja za drugim stolom u neposrednoj blizini, također nešto zapisuje, „smije li se ovdje snimati?“ I slušajući odgovor, cijeli auditorij saznaje,  da je to zapravo operativni sastanak, zatvoren za javnost. Drugim riječima, gdje novinari nisu dobrodošli.

U redu! Kad je tako, novinar drugi, uzima mikrofon, isključuje snimak, pakira stvari i uljudno se povlači iz prostorije, u najboljem redu, i cjelokupnom skupu prisutnih daje na znanje, „ali poziv je za ovaj termin, uredno primljen u redakciji i dovoljno unaprijed.“

Tada sa mjesta predsjedavajućeg, svi u istoj dvorani za sastanke, imaju priliku čuti „ma ja sam poslao poziv, zabunom“.

I to je moguće, doista se ljudi uvijek mogu zabuniti, svi koji nešto rade, mogu „žbaljati“ u nečemu. Ali svaka zabuna čim se ustanovi, ispravlja se. Ma gdje da se dogodila i koji omjer štete proizvela. Što je ispravka brža, šteta je manja. Jer ljudi su u pitanju.

I kao što smo rekli na početku, mi zajedno jesmo jači i naše znanje je važno, ali samo dok smo iskreni i pošteni. Do tada nas uvažavaju i vjeruju nam. Ali kad čovjek izgubi  riječ, tada on više nikoga ne zanima. Ni tko je bio, ni koliko visoko se popeo, kad je izgubivši riječ, pao tako nisko.