Pa nemam ja nikakav cilj, a zašto bih ga morao imati?

Dobre poduzetničke klime nema bez razvijene komunalne infrastrukture, a da bi lokalna zajednica bila privlačna poduzetnicima, najprije mora osigurati dobre uvjete za poduzetnički entuzijazam. Cijena je visoka, podrazumijeva pristupne ceste, prostor opremljen sa svime što je potrebno ispod i iznad zemlje. Računica je očigledna od metra asfaltirane ceste, dovedene vodovodne mreže, kanalizacije, napona struje, pouzdanog internet signala, telefonije, i na kraju do cijene zbrinjavanja otpada. Utrka je sve brža, tko će i gdje pozicionirati,  se i razviti  svoju poduzetničku djelatnost i barem djelomično puniti lokalni proračun. Tako da pitanje da ili ne Radna zona nije sporno, samo je jako skupo.

Lokalna zajednica ima mogućnost ponuditi bolji život, i bez iseljavanja mladih u druge zemlje, gdje se neki skrase, a drugi izgube. Ali kako krenuti, ovdje i sada, kad političari nisu „biznismeni“.  Jedna je vrsta priče oslanjati se samo na trošenje novca iz proračuna, a druga je pravim potezima Proračun puniti.

Zakoni se donose na državnoj razini, u Saboru je obično najjači utjecaj neke „sive eminencije“, sa velikom dozom žaljenja konstatiramo, kako se više puta kroz prste progledalo i prilagodilo propise, nekome financijski moćnom, a koji je usput, bio široke ruke u nagradama, potkupljivim pojedincima na utjecajnim položajima u državi, i dobio ono što je želio. A da se nije pitalo ima li tu išta dobroga za jedinicu lokalne samouprave, odnosno koliko im se nameće lošega.

Lokalne zajednice ostale su same, podržavaju se veliki poslovni sistemi, potiče veliki turizam, poglavito hotelskih kuća, koje se šire, bujaju, na više strana, i traže, jer je to po zakonima, da im lokalne zajednice osiguraju svu besprijekornu infrastrukturu, na kojoj samo plasiraju svoj proizvod. Stvaraju zaradu  i neokrnjeni profit odnose u svoja glavna sjedišta, obično izvan Hrvatske.

Koga briga što su ceste pohabali njihovi teški kamioni i druga mehanizacija, prilikom izgradnje tih velebnih poslovnih sistema, za masovno zgrtanje novca, po sedmodnevnim paket aranžmanima, od akcije do druge akcije ili od jedne vikend ture, do slijedeće. Jedino je važno imati dostatan broj poslušnog domicilnog osoblja, što jeftinije, čak ni njihova imena nisu važna jer su samo broj, upregnutih u izvršavanje nečijih ciljeva. Zato valjda naši ljudi vole reći, „pa nemam ja nikakav cilj“, kao zašto bi ga on morao imati. Eto zašto!

Lokalna zajednica odgovara  za sve ono što nedostaje, a nađe se puno toga, i dužna je sve to stvoriti sama. Pitanje je, „ iz kojih sredstava,“? kad se  i ovo što je teško stvoreno skromnim sredstvima, puno brže potroši, nego što se akumuliraju novi milijunski iznosi za adekvatno održavanje iste komunalne infrastrukture, ili kojim slučajem, nadogradnju nove, jer potrebu diktira sve brži razvoj tehnologije.

Veliki je to rascjep u odlukama, između potrebnog i mogućeg. Iz prikrajka banke jedva čekaju doći do izražaja i plasirati svoj proizvod. Kredit!? A, je li kredit rešenje za lokalnu zajednicu? Koju zakoni sa državne razine često sputavaju i guše, dok na terenu život cvili, zavija i puca po šavovima. Ljudi trebaju, ono što im život znači. U svemu tome čovjek istarski vjeruje još jedino samom sebi, i onome što ima u svom novčaniku. Razapinje se između potreba i mogućnosti, radeći istovremeno po 2/3 posla, ne pitajući pri tom, koliko se i sam troši. Ali, ne želi si vezati unaprijed omču oko vrata, jer svega je ovdje za njega previše,  uz zakone, koji više uzimaju nego li omogućavaju.