Spektakularna “Tosca” na Maloj sceni INK Pula

U petak, 28. veljače u 20 sati u INK Pula održati će se premijera nove predstave "Tosca" u režiji Damira Zlatara Freya. Predstava će se igrati na Maloj sceni, a osim premijere koja je rasprodana, predstava će se igrati i 1., 3., 4., 5., 6. ožujka 2020. Sinoć smo bili na generalnoj probi ove spektakularne predstave, a kako je to bilo pogledajte u foto galeriji našeg fotografa Elvisa Malagića.

Damir Zlatar Frey se s operom Tosca susreo prvi puta vrlo zapaženom režijom dviju različitih izvedbi, u kazalištu i ambijentalnoj prilagodbi, u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci 2007. Ovoga se puta s temom Tosce i njezinim strastima susreće na dramskoj pozornici, postavljajući Sardouovu Toscu prvi put u Hrvatskoj. Važnost Freyeva djela može se prije svega prepoznati u njegovom poimanju kazališta kao integrirane umjetnosti, kojoj se posvećuje preciznim radom u svim segmentima uprizorenja. 
Najvažniji je njegov rad s glumačkom ekipom prema vlastitoj metodi procesuiranja tijela i duha, koreografskog pokreta i njegova osvješćivanja te studioznoga i psihološkog udubljivanja i uživljavanja, u kojoj uvijek iznova uspijeva pronaći autorski potpis koji je u velikih klasičnih priča još i poželjniji. Praizvedba La Tosce bila je u Parizu 24. studenoga 1887., a u glavnoj je ulozi nastupila povijesna glumica Sarah Bernhardt pa nam već i taj podatak govori kako je riječ o tekstu kojem je potrebna originalna glumačka postava.

Tosca u režiji Damira Zlatara Freya želi u procesu uprizorenja napraviti nešto slično što su libretisti i skladatelj učinili za operni postav, a praznine popunjava režijska i glumačka inovacija, koje će Floriji Tosci dati novi izraz i pogled. Događanje vrlo zgusnuto pratimo prema logici opernoga libreta, kojega su Pucciniju priredili Luigi Illica i Giuseppe Giacosa, dok je govorni tekst (samo događanje) preuzet iz Sardouove drame. Povezivanjem obaju temeljnih djela, pomoću Freyeve poetike i njegove ekipe, drama Tosce ispričana je na nov, suvremen i kazališno privlačan način. Vizualni identitet uprizorenja, glazba, pokret i vrhunska glumačka postava, dodatne su vrijednosti konačnoj realizaciji režijske koncepcije, bez njih novo preispitivanje Tosce i Sardoua ne bi bilo moguće.