Svako je zlo za neko dobro

Koga je sad briga što ste vi imali u planu za ovaj mjesec, ovo proljeće, ovu sezonu, pa i godinu, ako sve ispada drugačije. Kroz količinu informacija koje popunjavaju medijski prostor do zadnjeg kutka, podiže se količina panike među građanima. Jer im u erupciji novoga, neobičnoga i opasnoga, još nitko nije stigao reći da nisu obavezni pratiti baš svaki javni nastup novopozicioniranih dužnosnika, koji u ovom trenutku rade ono što misle da je najbolje. I bez selekcije, namijenjeno baš svima.

A među svima su i oni slabiji i već sada pucaju po šavovima, čekajući samo da sve ovo prođe. Što nije dobro za njih same, a još manje za njihovu bližu okolinu.  Pa iz straha ni ne postavljaju pitanje, a što ako je tek počelo? 

Količina panike među građanima, a mjerimo ju svakodnevno, htjeli ne htjeli,  uzela je nekontrolirano velikog zamaha, proživljavaju se nevjerojatne kušnje, u društvu koje ni u mirnim vremenima nije znalo na pravi način komunicirati sa svojim građanima. Jer da je, puno manje njih u najboljoj dobi za što god pomislili, ne bi napustilo ovu zemlju.

Neki se još sjećaju kineskih plavih hlača i bluza, redovne odjeće za žene i djevojke, bijelih soknica i uniformiranih crnih cipelica (kažemo jer imaju male brojeve), ravnih peta naravno. Ma kakve frizure ili boje, kosa oprana i spletena u dvije kike ili samo gumicama povezana  u dva repića.

A mi ljudi, onog privilegiranog svijeta, između Istoka i Zapada, s jedne strane zapad nam je bio zabranjen, a Kina je bila čudnovata. Iščuđavali smo se, kako je to moguće ? Pa, ajde što su muškarci Kinezi, svi isto obučeni, kad su dolazili u grupama u ove naše krajeve, ali žene i djevojke, e to se baš, nije dalo razumjeti.

A onda je jednoga dana, kad su se stvari počele na(do)gađati, pokojna svekrva, (počivala u miru) Sofija Perković, redovita članica Gradske knjižnice Rijeka  i nezasitna čitateljica laganih ljubavnih i povijesnih romana tipa Grička vještica, Gordana, ničim izazvana, samo zadovoljna, u svom svijetu bajki, izjavila. „lako je Kinezima kad oni imaju disciplinu.“ I nastavila čitati.

Za Wuhan mnogi do nedavno nisu čuli, pa tako ni znali da je to silicijska dolina samo na drugoj strani svijeta od američke. I sad ono što se činilo da je vic, i tako pričalo, i prepričavalo, ispostavilo se da je istina.  Jer ljudi mogu ne više za četiri, nego u međuvremenu i za upola manje dana, izgraditi i za naše specifične pojmove bolnicu.   

Da se iz onog ranijeg zla, koje ih je poharalo i porazbacalo na njive i polja, nepravedno, po partijskoj liniji, ništa nije naučilo, pa ni disciplina, njihova patnja, mnogi uništeni životi, čitave obitelji, generacije, danas ne bi imale nikakva smisla.