Koga je sad briga što ste vi imali u planu za ovaj mjesec, ovo proljeće, ovu sezonu, pa i godinu, ako sve ispada drugačije. Kroz količinu informacija koje popunjavaju medijski prostor do zadnjeg kutka, podiže se količina panike među građanima. Jer im u erupciji novoga, neobičnoga i opasnoga, još nitko nije stigao reći da nisu obavezni pratiti baš svaki javni nastup novopozicioniranih dužnosnika, koji u ovom trenutku rade ono što misle da je najbolje. I bez selekcije, namijenjeno baš svima.
A među svima su i oni slabiji i već sada pucaju po šavovima, čekajući samo da sve ovo prođe. Što nije dobro za njih same, a još manje za njihovu bližu okolinu. Pa iz straha ni ne postavljaju pitanje, a što ako je tek počelo?
Količina panike među građanima, a mjerimo ju svakodnevno, htjeli ne htjeli, uzela je nekontrolirano velikog zamaha, proživljavaju se nevjerojatne kušnje, u društvu koje ni u mirnim vremenima nije znalo na pravi način komunicirati sa svojim građanima. Jer da je, puno manje njih u najboljoj dobi za što god pomislili, ne bi napustilo ovu zemlju.
Neki se još sjećaju kineskih plavih hlača i bluza, redovne odjeće za žene i djevojke, bijelih soknica i uniformiranih crnih cipelica (kažemo jer imaju male brojeve), ravnih peta naravno. Ma kakve frizure ili boje, kosa oprana i spletena u dvije kike ili samo gumicama povezana u dva repića.
A mi ljudi, onog privilegiranog svijeta, između Istoka i Zapada, s jedne strane zapad nam je bio zabranjen, a Kina je bila čudnovata. Iščuđavali smo se, kako je to moguće ? Pa, ajde što su muškarci Kinezi, svi isto obučeni, kad su dolazili u grupama u ove naše krajeve, ali žene i djevojke, e to se baš, nije dalo razumjeti.
A onda je jednoga dana, kad su se stvari počele na(do)gađati, pokojna svekrva, (počivala u miru) Sofija Perković, redovita članica Gradske knjižnice Rijeka i nezasitna čitateljica laganih ljubavnih i povijesnih romana tipa Grička vještica, Gordana, ničim izazvana, samo zadovoljna, u svom svijetu bajki, izjavila. „lako je Kinezima kad oni imaju disciplinu.“ I nastavila čitati.
Za Wuhan mnogi do nedavno nisu čuli, pa tako ni znali da je to silicijska dolina samo na drugoj strani svijeta od američke. I sad ono što se činilo da je vic, i tako pričalo, i prepričavalo, ispostavilo se da je istina. Jer ljudi mogu ne više za četiri, nego u međuvremenu i za upola manje dana, izgraditi i za naše specifične pojmove bolnicu.
Da se iz onog ranijeg zla, koje ih je poharalo i porazbacalo na njive i polja, nepravedno, po partijskoj liniji, ništa nije naučilo, pa ni disciplina, njihova patnja, mnogi uništeni životi, čitave obitelji, generacije, danas ne bi imale nikakva smisla.
Ali kad su pokazali svijetu, da si učenik uvijek i da imaš priliku učiti i kad nemaš od koga, osim iz onoga što si trpio i patio. I vidio da ne valja i htio promijeniti i napravio boljim. Onda je manje važno da li se to prenosi kao vic ili vijest. Briga te je ako znaš, da je i svako zlo za neko dobro. (K.Š.P.)24.03.2020.08:12:47