Vjeruj onome kome možeš vjerovati, koji te nikada nije iznevjerio ni prevario

Što će biti od tužbi protiv banaka, a koje su podnijeli oštećeni građani Hrvatske, nakon što se na svim pravnim instancama, u Hrvatskoj i EU potvrdilo da plasiranje kredita sa chf valutom, u ugovorenim uvjetima, nije sadržavalo  poštenu namjeru. Barem što se tiče Hrvatske, a isto je potvrđeno i u nekoliko zemalja iz okruženja.

U kojoj fazi su procesi koje su pokrenuli oštećeni građani, a njih nije mali broj? I  zašto se ti procesi vode tako sporo? O njima se službeno ne govori, kao da je nevažna tema. Iako je kao prava pandemija pokosila preko milijun osoba u Hrvatskoj, direktno i indirektno. A to je jedna četvrtina cjelokupnog stanovništva.

Sa druge strane može se svjedočiti da državne službe mogu, i brzo i efikasno djelovati i za samo nekoliko kuna, ako treba „nagaziti“ nekog malog poduzetnika, i u trenu ga, onemogućiti u daljnjem poslovanju.

Da li je moguće da oni koji sebe drže za najbogatiju elitu svijeta, i koji su uz pomoć inih plasirajućih kredita, postali samoproglašeni  vladari svijeta u sjeni, da su uplašeni do te mjere, kao da su već unaprijed,  bankrotirali? Pa se koriste svim sredstvima pritisaka na državno sudstvo i vladajuću politiku, samo da se po tom pitanju  pravni postupci ne bi pomicali s mrtve točke.  I boje li se za opstanak, koji im prijeti od broja tužbi, pokrenutih protiv njihovih kredita raspodijeljenih u Hrvatskoj, a koji bi i njih, bankare i političare u sprezi, mogli financijski –smrtno dotući.

O čemu se radi?, I jeli i njima samima, postalo besmisleno baviti se financijama i politikom na dosadašnji način, koji dugoročno gledano nema rezultata, osim globalne propasti.

Sve dok se na jednoj strani, novim kreditima na stare (kredite), proizvodi trajno zaduženi svijet ljudi i država, a bankari i politike, ostaju na drugoj strani,  kao usamljeni jahači u magli. Iz koje ne vide da jašu, na leđima tih istih, i država i ljudi, bez kojih ne mogu, a koje preko dobro prilagođenih zakona, vode u smrt ( finacijsku i političku).

Umjesto međusobnog potpomaganja, što je trebalo imati za cilj veće zarade i izdvajanja za javnu i društvenu infrastrukturu na jednoj strani, a na drugoj više slobodnog  vremena kojega bi građani  imali za sebe. Ali do toga u samostalnoj Hrvatskoj, nije došlo.  

Ono što je trebalo biti suradnja pretvorilo se u dugoročni razlaz, i uopće je pitanje hoće li se ikada i gdje, približiti zajednički interesi, ali bez ucjene. Što se odmiče dalje, vidimo da se putovi ključnih sudionika, samo još više razilaze.

Trenutno je stvorena velika panika, i u svijetu provedeno globalno zaključavanje. Sa svakim „zaključanim“ danom dalje, samo još jače učvršćuje se spoznaja o propasti ekonomija, najprije  malih država i poduzeća, koje u sebi sadrže i podatke o broju pogođenih ljudi i obitelji. 

Za to vrijeme financijski proizvodi, prilagođeni aktualnoj situaciji, i novi i stari, uredno se plasiraju.

Uz, još uvijek ne postavljeni uvjet, dosta jasno nazire se, da će i mali poduzetnici  i vlade malih država, u najskorijoj budućnosti, a ta je  kad se svijet „otključa“ , morati  zatražiti novo financiranje od banaka. I ne samo to, nego i kleknuti pred bankare, makar i spuštenih hlača, radi novih zaduženja. Ukoliko  namjeravaju čim prije obnoviti svoju dobrano poharanu  ili čak ugaslu ekonomiju.

Ovaj vrlo izgledan scenarij bankari s figom u džepu nestrpljivo čekaju. Dok se još taktizira i frizira vanjska situacija, ne bi li se potrebe dovele do čim većeg usijanja. I dok će se narod u državi boriti za spas i preživljavanje, bankari će imati popis želja i uvjeta, bez čijeg zadovoljenja, se nepouzdanim vladama neće dodijeliti krediti.

A kako i ne bi kad je s jedne strane po ljudima posipan veliki strah od smrti, a u strahu je čovjek kao zvijer, najranjiviji. I spreman na sve, samo da bude siguran (od smrti).  Garantira li mu kredit, cjepivo ili kakvo drugo obećanje, sigurnost ma po kojoj cijeni, dat će sve od sebe, samo da bude spašen. I pohrlit će među prvima, da se na taj način oslobodi vlastitog straha.

Mogu se čuti izjave kako je sve što se događa, ipak daleko, i ne treba se zamarati, u stilu  „ma baš me briga što se događa, nemam vremena da se bavim time, nepravde se uvijek događaju, a ja nemam vremena za to“.  

Ali, ni površno živjeti svoj život, u situaciji kad se od vas traži da svakodnevno donosite odluke za život, nije dobra preporuka. Ma čime da se bavite, i ako je  daleko, i ako se nemate vremena upuštati, a niti se opredjeljivati, u prvi mah izgleda sasvim korektno. Ali nije dobro.

Zato što odgovor, ma baš me briga što se događa, ili nemam vremena zamarati se time, nije odgovor. Jer kad se već ogromne nepravde događaju negdje, samo je pitanje, kada će i vas koja od njih lupiti po glavi.  A što onda? Hoćete li tada vrištati, padati u depresiju, kukati i jadati se. Tražiti pomoć? Od koga? Samo zato što ste prespavali, i što vas nije bilo briga što se oko vas događa. E onda i vi koji ste namjerno spavali, na kraju skupo plaćate cijenu.

Čovjek kao društveno biće treba znati gdje živi, treba naučiti poštovati drugoga, a najvažniji zadatak koji ima u čitavom životu, je da mora uključiti svoj mozak. Mudri ljudi kažu, vjeruj onome kome možeš vjerovati, koji te nikada nije iznevjerio ni prevario.