Pričaju danas dvije mame u redu na kasi. Potrajalo je, čim imam sadržaj čitavog razgovora. Toliko o mjerama u trgovini i otvorenom maksimalnom broju kasa.
Uglavnom, djeca su im školarci i sada njih dvije, sa strepnjom, gledaju u budućnost, hoće li nastava biti prebačena on line.
Veli jedna, moja je u drugom razredu i na produženom boravku. Kad dođe doma, nakon što ruča, mi do večeri pišemo zadaću. Budu li prebacili nastavu on line ne znam kako ćemo, kad i ovako cijelo popodne sjedim s njom?!
Druga pak kaže kako ima dvoje djece školske dobi no u starijim razredima osnovne škole. Također se nada da će redovna nastava potrajati jer, kako kaže, ovako bar nešto zapamte i nauče u školi, onako je raspad sistema.
Rijetko ili nikad ne razmišljamo iz perspektive roditelja koji, ako nastave nema, trebaju odraditi posao nastavnika. Oni su ti koji trebaju objasniti gradivo djeci, pritom misleći na polaznike 1.-4.razreda.
Svi nekako automatizmom kažemo, treba nastava preći on line, na taj način smanjujemo mogućnost širenja zaraze. Ne razmišljamo o još jednom problemu, s kim će ta mala djeca ostati kod kuće ako roditelji rade? Nemaju svi none na raspolaganju.
Mnogo se tu otvara pitanja, nije on line nastava, samo otvoriti računalo i spojiti se na program.(Gizzmo)30.11.2020./13:30:23