OSOBNO -Adriano Šćulac: Emociju mi ne možete ukrasti

Moskva ima, ako se ne varam Crveni trg. Vinež, naselje kraj Labina, Krvovo placo. Povijest nam govori. da je odtamo  krenula pred sto godina, pobuna i stvorena je  Labinska Republika. Digli je rudari, na lokalnom dijalektu, kovari. Naravno da u ožujku mjesecu treba to dostojanstveno, s pijetetom, dušom, ljubavlju  i označiti. Nije to samo prostor, koji je do nedavno bio devastiran, oronuo, nikakav. Nitko o njemu brinuo nije. Sastajali su se tamo „glavešine“ jednom godišnje. Uglavnom bi držali isprazne govore, položili neki vijenac  a onda na „žderačinu i lokanje“. Nije nikada tamo bilo bivših rudara. Da li će ih biti ove godine, tko zna?

Moram spomenuti vladajuće u Raši, koji su prije nekoliko godina, napravili nanovo, rudarsku kuću, centar Arsia, muzej. Obnovili rudarsku baštinu, osvijetlili toranj toplane, vratili donekle Raši onaj nekadašnji rudarski sjaj. Sjaj poštenja, morala, radinosti, ali i rudarskog teškog i napornog, više siromašnog, no, ikakvog drugog života. Ne kopirajte.

Isto kao što znam da neki  to rade u predizborne fore. Glas ovamo, glas tamo, i natječi se kao novi, na izborima u svibnju mjesecu. Govore neki, kako se ove godine u sve uključila i „stranka“ Ćuprije, ne na Drini, nego Most na Vinežu? Pozvan je i Zoran Milanović, predsjednik republike. Nisam satiričan, ni negativan, niti kritiziram i lupam. Lijepo je to da se taj povijesni prostor donekle sredio. Predivno je i za pohvalu, što se dalo posla, truda, volje, da bi se taj veliki i značajan jubilej obilježio.

Ali pitam se, samo se pitam, gdje je ljubav, emocije, da li će ih biti? Da li će biti, ono malo bivših rudara, koji su još uvijek među nama? Da li će netko od njih, reći kakvu riječ? Ili će to biti pravo, samo političara, uhljeba i rudarskih „inžinjerčina“, koji su u rudniku bili manje puta od mene?

Mario Zupičić, Milan Diminić, Ivani Glavičić, Mihajlo Lovrin, Branko Radmanović, Tilio Licul, Albino Spečina, Anđelo Marušić, Dinko Verbanac, Atilio Tominović, Bepi Gobo, Riko Milevoj, Andrija Vatavuk…..i moj tata, Vitorio Šćulac, već niz godina, snivaju svoje sne, tamo gore, među anđelima. Nema ih više na ovome svijetu. Zašto spominjem samo njih? Jer sam im prije deset i kusur godina posvetio, s ljubavlju, emocijama, pjesmu Kovari. Njima i svima do i jednog rudara. Hvala labinskim osnovnim školama, vrtićima, što djecu i mlade uče tu pjesmu, prenose im je. Pjevaju je. Ne naričem, ne plačem, ne cmizdrim, nisam čak ni ljut. Samo sam razočaran i žalostan, da se o tim junacima i legendama, premalo priča i daje im se na značaju jednom u godini.

Kako to da sam baš ja, pjesmu napisao s emocijama i ljubavlju? Jer sam se među njima i s njima odgajao. Znam kako je rudarskim kruhom prehraniti mnogo djece. Bilo nas je u dvosobnom stanu, osmero. Svi smo se hranili, rudarskom plaćom i korom kruha. Takvih obitelji bilo je u Labinu jako mnogo. One znaju što su emocije, prema rudarima, što je ljubav prema njima. Samo one, jer ono što nisi doživio, ne može imati tu istu ljubav, sjećanje, emociju.

Zato molim, sve koji ovih dana skupljaju bilo kave bodove, ćuprije i mostove, rade obilježja, reda radi, da to ne rade.

Mogu me jebat u zdrav mozak. Mogu mi pjesme na takozvanom  lokalnom radiju zabranjivati, mogu me sprječavati, ogovarati i vrijeđati.  Ali mi emocije i ljubav nikada, ne mogu i neće ukrasti.

Svima onima, koji će biti uključeni organizacijski u to obilježavanje, s dušom i ljubavlju, želim Sretno, i zahvaljujem. Ostali, reda radi, radije nemojte.

Zdravlje svima, pa i zlima

Vaš  Adriano Šćulac  26.01.2021./08:10