Roditelji su prije koji dan izgubili jedanaestogodišnje dijete. Strahota!
U ovom slučaju nebitno je da li je preminulo sa ili od covida ili pak sepse koju je uzrokovala upala slijepog crijeva, kako neki mediji prenose.
Razlog uopće nije bitan, činjenica je da dječaka više nema.
Kao osobi s emocijama i roditelju ta informacija mi je strašna.
Strašna mi je pomisao da roditelji, do prije svega par dana zdravo dijete, izgube preko noći.
Vjerujem da se čovjek od takve situacije nikada ne oporavi.
Kažu, vrijeme liječi sve i da Bog da čovjeku onoliko tereta koliko može podnijeti, ali mislim da se s ovim teretom niti jedan čovjek ne može nositi.
Istina je, nastave roditelji živjeti, što će ne mogu živi pod zemlju, ali mislim da je to životarenje, a ne više život.
Život je to bez osmijeha i radosti.
Ono o čemu sam neki dan razmišljala, a sad je možda prilika da to napišem, jest situacija u kojoj roditelj čeka nalaz biopsije svog djeteta.
Nažalost, svjedočila sam takvoj situaciji.
Nerijetko, takvi nalazi ne čekaju se ni 10 ni 15 minuta, zna potrajati dan-dva.
Nitko tko nije prošao kroz tu situaciju ne zna pravim riječima opisati tu agoniju.
Srećom, nisam bila u toj situaciji, nadam se da nikada neću ni biti, ali samo mogu zamisliti koliko snage u tim trenucima treba tim roditeljima da dočekaju taj komadić papira koji život znači.
Strašne su to traume i stresovi u životu, ali roditelji to prebrode.
Mislim da je kategorija roditelj najžilavija ljudska vrsta koja za svoje dijete ruši sve pred sobom i ide prema cilju.
Rijetko razmišljamo koliko smo sretni što su nam djeca zdrava i što su s nama.
Nek` današnji dan bude prekretnica, zagrlite svoje dijete svakog dana i budite zahvalni što je zdravo i što je s vama.
Neki, nažalost, nisu više te sreće. (Gizzmo/Foto:Zadovoljna.dnevnik.hr)27.01.2021./07:30:36