Glupa situacija, da gluplja ne može.
Poznanik mi je gluhonijema osoba i do sada smo odlično komunicirali bez obzira što ja ne znam znakovni jezik.
On čita s usana, a kad odgovara, ono što ne zna izgovoriti, objasni mi rukama - na mote, kako bismo rekli.
Nije da ulazimo u neke dubokoumne razgovore, stoga za onih par rečenica koje prozborimo kad se sretnemo, sasvim nam dobro ide.
Sreli smo se tako jučer u zdravstvenoj ustanovi i iskreno, bilo mi je drago što ga vidim.
Preko godinu dana se nismo vidjeli. Znam da je kronični bolesnik, stoga me raduje da je s njim sve u redu.
No, našu uobičajenu komunikaciju onemogućile su medicinske maskice.
Ne pamtim kad sam se tako glupo osjećala.
U čekaonici nismo mogli skinuti maskicu, sestra nas je držala na oku s pulta za naručivanje.
Nikad dužih deset minuta. Sjedili smo jedno nasuprot drugog u tišini.
Nasmiješili smo se jedno drugome, iako se ni taj osmijeh ne vidi iza maske, ali oči su nam odavale taj osmijeh.
Bio je na redu prije mene.
Kad se ustao, samo je pokazao palac gore i otišao u ordinaciju.
Ja sam ostala bez riječi, samo sam kimnula glavom.
Jako glupa situacija.
Nadam se da ćemo se sresti na ulici i porazgovarati kako samo mi znamo, na mote. (Gizzmo/Foto: arhiv.stav.ba)10.04.2021./06:48:46