Posaugaj mi ga bracika

Ovaj događaj zbio se prije mnogo godina. Za mene kao da se desio jučer. Mjesto radnje Zagreb, jedan poznati restoran, točnije, terasa restorana. Moj prijatelj Tedy (pokoj mu duši) i ja upravo smo završavali s drugom kilicom janjetine uz butelju finog Pinota i kovali planove kako zaraditi (na brzinu) veliku lovu.

Bilo je kasno proljeće. Ženske su skinule duge gaće i svježe depilirane pronosale su minice po prvi puta te godine. Zima je bila jebeno duga. Ja svoje duge gače još nisam skinuo, za svaki slučaj. Nikada se nezna.

Dok smo nas dvojica razgovarali o svemu i svačemu pred stolom se pojavio neki mračan tip u pratnji dvojice momaka koji su više ličili na trokrilne ormare no na ljude. – Pederčino sjećaš li se ti mene? Očito ne. E ja sam onaj kojem si karao ženu u Samoboru prije deset godina. Sada je došao red da ti naplatim“.

Moj prijatelj Tedy je bio boem. Po struci grafički dizajner, trener skijanja i tenisa. Turistički radnik. Zapravo bio je uvijek na onom mjestu gdje su se muvale lijepe žene. Drugim riječima, bio je veliki švaler. Dobričina u svakom pogledu. Imao je on i mana. Najveća mana mu je bila kada malo popije, a nalazimo se u lokalu gdje svira „živa“ glazba, da preuzima dirigentsku palicu i dirigira sviračima. Tako sam ja s njim doživio da dirigira orkestru od sto svirača u velikom šatoru na Oktober festu, pa sve do dirigiranja lokalnom Ciganskom bendu u nekoj birtiji. Sve u svemu s njim se družiti bilo je vrlo zabavno i nepredvidivo.

„Dečec koji si pak sad ti“? Tedy je hladno pogledao frajera. Kada mu se frajer predstavio Tedy je samo problijedio. Prema njegovoj reakciji vidio sam da ovo neće dobro završiti. – „Kažeš ja sam ti pokarao ženu. Dobro i što sada? Ja sam nju pokarao a ti mi ga sada možeš malo posaugati“. Sljedeće čega se sjećam je to da smo se obojica u tren oka našli nokautirani na zemlji. Tko je Tedija opalio to znam, ali tko je mene opalio, to ne znam. Dečki kako su došli, tako su i otišli, kao da se ništa nije dogodilo.

„ Dobro smo prošli. Bio je Tedijev komentar. „Ovaj dečec ti je poznati zagrebački mafijaš. Kažu da je jako jeben igrač „. Dok sam brisao salvetom krv s nosa pogled mi je pao na komad janjetine, bubrežnjak koji je odletio s stola u toj gunguli. Tada sam popizdio. Gurnuo sam ruku u torbu da izvadim pištolj (bila su to ratna vremena) i da jebem mamicu tom mafijašu. Nije meni to što su me udarili, ali uništiti tako dobar komad mesa koji sam ostavio da guštam na kraju, e to im ne mogu oprostiti da su sto puta mafijaši. Đaba ljutnje, oni odoše. Tedy me utješio naručivši kilu bubrežnjaka.

„Ma jebeš batine. Nek si mu pokarao ženu i rekao mu u lice nek ti ga malo posauga, pa tko mu se to još usudi reći“? Nova kilica bubrežnjaka naglo je popravila moje raspoloženje.

Kako sam se sjeti toga događaja? Sjetio sam ga se čitajući članak o jednom bivšem visoko pozicioniranom političaru kojega su svi mediji pljuvali. Sada kada je otišao u pm (moram biti fin), svi od jednom pišu o njemu, sirotanu koji je izvisio, u superlativu. Od njega prave patnika, a isti taj tip 25 godina živi na našoj grbači. Lapa gdje god stigne. Uništava svakog tko mu stane na put. Bjelosvjetska je to lopina kojoj je mjesto ne u Remetincu, već u Sibiru, da mu se jaja smrznu i otpadnu s obzirom da više i ničemu ne služe. Imenovati ga bilo bi nepotrebno. Upalite tv, otvorite novine, upalite radio. Svugdje će te prepoznati nekog lika kojega možete identificirati s ovim mojim „herojem i patnikom“.

Čitajući taj članak naglo me uhvatila nervoza, a i glad kada sam se sjetio gore navedenog događaja. E da je sada koja kilica vruće janjetine, a ne da moram jesti ovu sarmu, koju mi je ova moja ostavila prije odlaska na put. Jedem je već treći dan. Ručak sarma, večera pečena jaja. Koliko sam ih već pojeo počet ću se osjećati kao neki pijetao, ali samo po kukurikanju. A ovom negativcu iz ove kolumne poručujem, neće ni tebi zora dovijeka, jedina logična poruka za njega bi bila: POSAUGAJ MI GA BRACIKA.

Franjo Sabo 

Kolumna iz knjige "Sabotaža"

Gradska knjižnica Umag