OSOBNO Adriano Šćulac: Zvao ju je Carica

OSOBNO Adriano Šćulac: Zvao ju je Carica

Volim slušati priče meni zanimljivih i dobronamjernih ljudi. Moj poznanik, u napisanom dalje, zvat ću ga Aimi, je jedan od takvih. Nije od velikih riječi, ne priča baš puno, no kad ima nešto za ispričati pozorno ga slušam. Prevalio je životne dvije petice i još malo kusura. Zanimljiv i dobronamjeran je, ali ponekad zatvoren u sebe, pogotovo što se privatnog života tiče. Priznajem bilo mi je pomalo čudno, kad mi se „otvorio“ kao prelistana knjiga i ispričao, meni lijepu i zanimljivu priču. Nisam ga susretao u posljednje vrijeme baš često, jer ne živimo u istom gradu, te mi je bilo još ljepše slušati njegove riječi.

Veli mi tako Aimi, kako je posljednjih godina prolazio kroz pakao, što se zdravlja tiče. Bolest ga je bila shrvala, nekoliko operacija, bolnice, kirurzi, medicinsko osoblje, bila mu je svakodnevica.

Priča mi kako je u tom paklu sreo anđela. Bio je sam u bolesničkoj sobi, jako lošeg stanja, gledao jedno popodne u strop, misleći da li će uopće preživjeti. Tad je, priča mi, u sobu ušla jedna predivna osoba. „Bio sam žedan u pustinji, a ona mi je dala da pijem do mile volje“, baš tako mi se izrazio. Veli mi, kako je ostala jedno kratko vrijeme u sobi, pričajući s njim i kako mu je u tih nekoliko trenutaka, udahnula novu volju za životom.

„Nije mi jasno, što se i zašto dogodilo, no, bio je to veliki preokret u mojim mislima i razmišljanju. Nije mi jasno ni dan danas što se dogodilo, ali znam da je ta osoba, koju ja Carica zovem, zauvijek dobila mjesto u mom srcu, i tamo će zauvijek ostati“ u dahu, veselog osmijeha i veselih očiju, priča mi Aimi.

Kaže, kako to ni danas ne razumije, ali nije ni važno, jer ionako nakon prijeđenog pakla, ne razmišlja o jučer i sutra. „Razmišljam samo o trenu. A u svakom tom trenu je ona“ veli mi Aimi.

Nisam ga baš nešto puno pitao, i mada se dulje vrijeme nismo vidjeli, zapazio sam da je neki drugačiji. Veseliji, radosniji, poput nekog šipara. „Znaš“ govori mi „Carica djeluje na mene poput najboljeg lijeka. Vidim sunce i kada je oblačno. Ne srećemo se baš nešto puno, ali se tu i tamo dopisujemo. Imali smo par susreta, razgovarali i jednostavno se super osjećam. Ne razmišljam što će i kako biti, ali mislim na Caricu, kada mi je teško, i bude mi odmah lakše. Osim toga i ona govori kako joj je lijepo u mom društvu“ priča mi Aimi.

Veselim se zajedno s njim. Drago mi je da je dobro, i da je na paklenoj cesti, kojom je prolazio sreo tu, kako on veli, Caricu.

Za kraj mi je u šali rekao kako će joj ponuditi „bračnu ponudu“. Iako je to izgovorio smiješeći se, da bi djelovalo uvjerljivije kako se šali, na rastanku s njim, pomislio sam kako mi se čini da to baš i nije bila šala.

Bilo kako bilo, drago mi je da je Aimi dobro i želim mu svu sreću.

(Adriano Šćulac) 08.11.2021/20:12