Zadnjih sam nekoliko godina, živio tragediju, borbu za ostanak i opstanak. Prošao što kažu, sito i rešeto. Bilo je jako teško, na trenutke sam mislio da je svemu došao kraj. Ali eto, opet sam na početku. Sve to vrijeme tjerala me nada i vjera u dobre ljude. Tjerala me vjera, u svevišnjeg. On je dobar prema svima. On svima želi dobro i samo dobro. On je Bog. Možete u njega vjerovati ili ne? Moliti mu se ili ne? Zvati ga sudbinom, životom, ali uvijek je to on.
Vrijeme je Božića, koje uvijek u meni budi posebne osjećaje. Ostalo mi je to zauvijek urezano u pamćenje. Od malih nogu. Kada smo nas šestero djece zajedno s roditeljima, kitili jelku. Nije bilo nekih pretjeranih boja lampica i svjetla. Ali sijalo je ono najjače svjetlo. Nade i dobrote.
Danas je neko drugo vrijeme. Kažu da je demokracija, a diktatora nikad više. Kažu da je poštenije, a lopova nikad više. Ali ne onih prekrivenih lica i s maskama, nego u kravatama i odijelima. Stanuju u nekom Saboru i vladaju. Neću o njima. Neću ni o Stožeru. Diktaturi koju provode nad narodom, koji ih je birao. O bajci ću. Sinoć sam je doživio. Kao nekad. Istina, nije bilo sa mnom mojih roditelja, ni svih sestara. Nekih nema. Gledali su me od gore. Oni su tamo, s njime.
Počela je bajka, već u gradskoj dvorani. Osamdesetak djece, obučene u bijelo. Za mene boja, pozitive, zdravlja, života i nade. Bilo je tamo djece srednjoškolaca, i onih koji u školu još nisu krenuli. Bili su to judaši, kluba „Meto“. Njihovi treneri, roditelji. Ljudi koji te mlade ljude, žele odvesti na pravi, pošten i zdrav put. O da, bilo je lijepo. Jako lijepo. Hvala im, svima.
Nakon toga uputio sam se ka starom gradu. Pisalo se dosta o bajci koja će se tamo događati. I zaista, doživio sam je. Vratio se na nekoliko sati u djetinjstvo. U diktaturu koje nije bilo. Zaboravio današnje vrijeme demokracije u kojem diktatori upravljaju nama. Desio mi se sinoć opet Narod i Čovjek. Kažu, teško je osjećaje, izraziti slovima. I je. Vraški je teško. Stari je grad bio u milijun boja. I ne samo stari grad. Nego sam se radovao i vožnji po donjem, kako ga znamo nazivati. Adventske kućice, ugostitelji, ponude na pretek. Bilo je i puno ljudi. Bez obzira što nam diktatori brane izlaske. Izašli su ljudi. Drago mi je. Stanari starog grada, okitili su također svoje ulaze. Stubišta i balkone. Svirale su orgulje Alekseja, prostor je uživao u anđeoskom glasu Olje. Lijepo, jako lijepo. Hvala im svima. Vratili su me u ono nekad. U vrijeme dobrih, zdravih, poštenih, radišnih i velikih ljudi. Vratili mi na nekoliko sati, vjeru u Čovjeka.
Doživio sam još jedno predivno blagdansko raspoloženje. Htjeli su nam ga ukrasti, Ne dajte da to učine. Živite i vi bajku. Božićnu i životnu. Posjetite je. Sretan vam Božić. Budite dio Naroda i Čovjeka. Oni pobjeđuju sve.
(Adriano Šćulac) 18.12.2021/08:45