Vrijeme je Božića. Ono u meni budi posebne osjećaje. Od uvijek je dan Božića, meni bio poseban. Vjernik sam, pa slavim rođenje Isusa. Priznajem, nisam baš često u crkvi i na misama. Bog se može štovati i van crkve. Treba živjeti po njegovim zapovijedima. Treba biti u čovjeku dobra. Treba naravno to dobro širiti i živjeti. Svećenici se tu baš sa mnom neće složiti, jer vele, kako bi trebalo moliti Boga u crkvama na misama. Ja pak, mislim da se Bog može moliti uvijek i svugdje.
Vrijeme Božića me podsjeća, na moje djetinjstvo. Na jelku, koju bi pokojni tata znao pronaći negdje u šumi. Tada se nisu prodavale kao što je to slučaj danas, a još je manje bilo onih plastičnih, koju jednom kupiš, pa traje godinama. One mi baš i nisu nešto.
Ovo vrijeme me podsjeća i na sve one ljude kojih više nema. To me čini tužnim, a opet sam nekako i radostan. Tužan, što nemam više u mom društvu, sve meni jako drage i voljene ljude, koji su na onom svijetu. Roditelje, rodbinu, prijatelje, znance. Sretan, što sam imao priliku i privilegiju sve te predivne i dobre ljude poznavati i s njima provesti jedno lijepo i dragocjeno vrijeme i što ćemo se nekada, na nekom drugom svijetu ponovno sresti.
Vrijeme Božića je za mene i vrijeme praštanja. Treba oprostiti sva zla, koja su vam neki ljudi nanijeli. Ne možda, zbog njih, nego da sam budem miran i u miru.
Božić danas nije mi kao nekad. Po meni ima previše materijalnog u njemu. Trčanja po raznim prodajnim centrima. Što je više vrijednih poklona, to je nekima Božić ljepši. Meni je Božić najradosniji, kada si ljudi mogu pokloniti, ono što se ne kupuje. Dobra djela, razumijevanje, radost, uvažavanje i ljubav.
Kako god da ga slavili, ili možda ne slavili, neka vam bude blagoslovljen, zdrav i sretan. Neki ga ne slave. To meni ne znači, da su oni lošiji ljudi. Ima mnogo onih koji ga slave, ali jedan dan. Čim Božić prođe, oni opet žive u grijehu, čineći ljudima oko sebe zlo i samo zlo.
Neka vam je svima, uvijek puno zdravlja i sreće. Sretan Božić.
(Adriano Šćulac)