Bijesni užasan rat. Ne znam ni koji već po redu? Ali da je i jedan jedini, mnogo je. Mnogo i previše.
Bijesni, samo šestotinjak kilometra od naše granice, ali kao da je to bitno? Da je ne znam gdje, da je na najudaljenijoj lokaciji na kugli zemaljskoj, uvijek i svima je blizu. Gledam stradanja, ubijanja, rušenja. Gledam patnju, plač i tragedije ljudi koje se nažalost, nikada ne mogu „oprati“, nikada i nikome normalnom zaboraviti. Svi su ti ratovi isti. U njima ginu i nestaju ljudi. Oni najnemoćniji. Oni „najmanji“ kako ih neki zovu. Za mene su svi ljudi veliki. Nema mi malih i velikih. Ustvari ima, ali smo ih mi takve stvorili. Kroz naše bolesne umove. Kroz bolesne medije. Kroz bolesnu propagandu.
Trenutno pati i gine, ukrajinski narod. Svi ljudi u toj zemlji. Pate majke djece koja su poslana u Ukrajinu iz Rusije. Vjerujem, kako ta jadna djeca, ni ne znaju zašto su tamo? Ali im je netko ubacio smrtonosno oružje u ruke, poslao ih u Ukrajinu i rekao im „Ubijaj“. Koga, zašto, nitko ne zna. Vele mi neki kako su ta djeca, što ih vojnicima zovu, to mogla odbiti. Istina, mogla su. No, onda bi ih isto dočekala smrt.
Onima koje te ratove započinju, neće faliti ni dlaka s glave. Oni kao ratuju, jedan protiv drugog, ali ne ginu. Žive u izobilju svega. Osim pameti. Jer je nemaju. Luđaci su to, koji vladaju našim životima. Ali i u tome pokazujemo koliko smo glupi. Sami smo ih izabrali. Naravno ima i zemalja, u kojima su silom došli na vlast. No, na isto ti ga to dođe. Ukrajina je zemlja starija, od Sovjetskog Saveza, današnje Rusije. Meni je to nevažno, ali tako je. Kada je Kijev bio velegrad, Moskva je bila palanka. Ali je onda Staljin rekao, to tako ne može. I stvorio veliki Sovjetski Sojuz. Kasnije su im Rusi rekli, dajte nam sve nuklearno oružje i nikada vas nećemo napasti. To su i učinili 1994 godine. Predali sve nuklearne bojeve glave. U zamjenu za mir. Kako su prošli i prolaze, vidimo.
Meni je sve to glupo i nebitno. Zbog svega sam toga sam tužan, ljut, nesretan. Zbog svega toga mi je loše. Zbog ratova. Bljuje mi se od ljudi koji uspoređuju ratove. Ma znaš kao, govore mi geostratezi ulični, ubijali su i Amerikanci, ubijalo se i Siriji, Iranu, Iraku, Afganistanu,Hrvatskoj….ubijalo se i u drugim zemljama. Da, pa što? Zar je to za uspoređivanje? Tko je i gdje, naroda, ljudi, više ubio.
Sve je to ista bolesna gamad, koja je te ratove započinjala. Da bi ubijali novorođenčad, majke, starice i starce. Da bi ubijali ljude. Da bi se vojnici, koje su ti bolesni umovi tamo poslali međusobno ubijali, a ne znajući zašto. Da je čovječji um normalan, novac bi se trošio na zdravstvo, školstvo, infrastrukturu. Trošio bi se za dobrobit ljudi. Izmišljali bi se i proizvodili lijekovi koji bi nas liječili od svih bolesti. Da je čovječji um normalan, ne bi se milijarde koječega trošile na naoružanje. Bombi raznoraznih, pušaka, topova, tenkova, aviona…, ima. Ali nedostaje bolnica, lijekova, cesta, stanova, zgrada…nedostaje pameti i ljubavi.
I naš se vrli premijer, bolestan i on, hvali kako je nabavio avione. To što nema inkubatora u rodilišnima nebitno je. Isto ti ga dođe i lokalno. Za gluposti ima, za mamograf u 21 stoljeću nema. Pa ti skupljaj dobrovoljne priloge.
Odlutao sam na tren od rata i naslova. Oprostite. Za kraj, da odgovorim na pitanje iz naslova. U ovom i svim ratovima sam uvijek protiv onoga koji puca, koji je pucanja započeo, a na strani onoga u kojeg se puca. U konkretnom slučaju, sam uz sve stnovnike Ukrajine, koji nisu htjeli rat. Ali sam prvo, uvijek i zauvijek za MIR. On alternative nema.
Nema bolesnijeg bića od čovjeka. On je činio, čini i nažalost činit će sve da sam sebe istrijebi. Zbog čega? Nikada na to nitko odgovor naći neće.
(Adriano Šćualc) 04.03.2022/09:24