Jedno sjećanje na Massima

Potaknuta tekstom 5portala, Xena Zupanic javila se i napisala epitaf Massimu, isti prenosimo u izvornom obliku:

 Epitaf in memoriam Massimu

 Luk, razastrijeta Strijela, skupljena Pahaljica Bez paha ostavljena (XZ) RispondiVisualizza traduzione3 sett.Modificato Xena Zupanic sad jedna od praznih stranica knjige xene zupanic Xena Zupanic Yztok Zapada, posljednji je ovozemaljski pozdrav MaXu ... RispondiVisualizza traduzione3 sett. Xena Zupanic MASSIMO Sada kada pošao je lišen mase, otpuhnut poput posljednjeg lista (slatko mi je vjerovati da bio je to petolist, blizanac one crne petokrake zvijezde D. Bowie-a), Massimo Savić nanovo je poroditelj: njegov moćni glas rađa i rađati će želju za Drugim, za onim neimenovanim koje ljubimo.

Gdje se zaputio taj živopisni gentiluomo sa zasluženim budinim smiješkom na licu nalik tropikalnom gušteru, u opojnom slikarskom krajobrazu jednog naivnog francuza, Henri Rosseau-a Carinika? U potrazi za Novalisovim plavim cvijetom, nanovo je osvanuo u novoj zemlji romantičara. Njegov spoznajni uzhod prema ideji lijepoga, čuvena Scala Amoris, zapravo je ritualni put u misterično posvećenje. U tom usponu njegov glas bijaše ključem raja i podzemlja. To glas je koji zove, logos koji zbori o ljubavi koju treba zaslužiti, o njoj koju treba služiti, o stvarnosti koju treba lučiti. Taj orfički glas koji na svakom koncertu u smrtnom hrvanju, u borbi sa dušom, poput batiskafa hitnut u podzemlje Hada, u zemlji sjenki, lagano i mučno izranjao je dubokim dahom na sunčevu površinu – zlatna apoteoza zadobivene stvarnosti. U tim krajnjim točkama silazišta i uzlazišta, šamanski uronjen u svijet Podzemnika, u zaboravu straha, polaže svoje ruke, svoje tijelo, koje svjetleći u tami, ikre su riba pomazanica u oceanskoj noći Svijeta.

Nebiti, ukazati se, rasti, punoća biti, sići (prividno nestati), lunarna su ženska fenomenologija, koju intuitivno njegovao je u svojim lepezama. Sklopljene i rasklopljene, bile su kao njegova omiljena igračka, luk i strijela. ‘Otom dakle luku (biòs) ime život (bìos), učinak pak smrt.’ Heraklitov gnom, uzročno-posljedična igra riječi, grom je koji osvjetljava primarnu scenu životinjske isprepletenosti života i smrti. Munjeviti život u svom izvornom korijenu, luk je koji ubojitom strijelom ranjava i dokončava vlastitu vremensku ograničenost. Na razapetom luku lire, na zategnutom tijelu gitare, prebirujući božanstvenim žicama, tražimo onu bezuvjetnu Glas-bu, koja poput Riječi od iskona bijaše. Zauvijek ćeš biti tu Zamisli…..

13.02.2023./09:09:38