Neki sam dan svratio u jednu gradsku trgovinu obuće, kako bi si kupio obuću koju tražim. Ulazim. Unutra gospođa "kupac" sa suprugom, pričaju dijalektom. Isprobava neke papuče. Prvo su joj prevelike, pa premale. Onda su joj na trenutak po mjeri i boji, ali bi ipak radije, da su tamnije boje. No, da nisu ni jako tamne a ni jako svijetle. Ne bi baš bijele, ali ne voli ni crne. Sivkaste su joj preskupe, mada nema ni to neke prevelike veze. Ipak ih neće. Osim toga imaju i neki mali znakić, koji se njoj baš ne sviđa. Suprug "čupa kosu i grize nokte", vjerujem kako joj u sebi ..., sve po spisku. Neugodno mu je. Vidi se.
Papuče su joj super, ali im nešto manjka. Između ostalog, boja je u pitanju, ali i taj neki mali znak. Crvene ne bi, bijele su presvijetle, crne previše tamne. Roza nemaju, ali i da ih ima, nije joj to omiljena boja.
Jedne sivkaste su ok, ali joj je broj 37 premali a 38 prevelik, a polu broja nema.
Čekam, da dođem na red. Čekam i čekam. Prošlo je skoro pola sata
Ljubazna prodavačica, koja je sama u smjeni, ne gubi ni trenutka osmijeh i strpljenje. Pitam se, kakve to živce ima? Svaka joj čast. Gospođa "kupac", vrši i dalje teror. Ima nas još koji čekamo. Nakupilo se u međuvremenu kupaca.
Prodavačica bi i nas poslužila, no dajemo joj do znanja, neka riješi gospođu. Na kraju je i "rješava". Odlazi gospođa i njen suprug. Naravno bez da je išta kupila. Zato je pretumbala cijelu trgovinu. Porazbacala sve cipele, patike, papuče.
Napravila totalni nered. Zauzela sjedalice za isprobavanje. Trgovina je inače mala.
Jebote za pola sam sata svojedobno kupio automobil. Ova papuče za sat ne može. Odlazim.
Putem si mislim, koje li samo živce ima prodavačica? Koja profesionalnost i strpljenje?
Koliko li samo takvih dnevno prođe po trgovini? Dosadnih, bezobraznih, lajavih i glupih.
Svaka čast prodavačici. I pohvala. Odmorio sam od lajave, gospođe "kupca". Svratio u trgovinu opet, nakon nekoliko sati. Kupio za nekoliko minuta, ono što sam naumio.
(Adriano Šćulac) 06.03.2023/09:29