OSOBNO - Adriano Šćulac: Labinski rukometni stroj

Mogao je ovo biti još jedan suhoparni tekst o ženskom rukometu i kako su labinske rukometašice igrale na domaćem parketu, protiv zagrebačke Trešnjevke. Nastupale u sastavima tim i tim, vodile, imale toliko i toliko sedmeraca, isključenja, golove su davale sljedeće rukometašice, publike je bilo toliko i toliko, ali fak, ništa od toga, osim da se igrala utakmica.

Utakmica meni za pamćenje. Neki mi vele kako se to, o labinskom ženskom rukometu stvaraju prevelike euforije, a ja odgovaram neka me se ostave. Kada u 22 utakmice osvojiš 44 boda, što sportski i skroz nepismenom, kazuje da nisi nigdje izgubio ni jedan jedini bod, već je to za euforiju. Kada to postigneš na način da si doslovce „mleo“ protivnice, onda je euforija s pravom veća. Kad to postigne jedan tim koji je obitelj, kolektiv bez mana, onda je to labinski „ženski rukometni stroj“.

Nakon 41 godinu su se Labudice opte popele na najvišu točku najveće Hrvatske rukometne planine. Postale su ponovno članice prve državne lige. Meni je to impozantno. Dokaz da u sportu kao i u životu općenito, nikada ne treba odustajati. Bilo je svakakvih vremena, ali eto dokazale su te djevojke, zajedno s upravom, stručnim stožerom, sponzorima, publikom, zajednicom, da se nikada ne odustaje i rezultati dolaze.

Sinoćnja utakmica bila je samo utakmica. Šetnja Labudica do još jedne pobjede. Prepuna dvorana. Emocije su se mogle manžetom rezati. Toliko debele su bile.

Nisam baš nešto pretjerano vjerovao u riječ perfektno, no, sinoć je ona imala pravo istinsko značenje. Sve od utakmice pa do kompletne organizacije bilo je baš to, perfektno.

Od svega ipak izdvajam, ulazak na teren „originalnih Labudica“. Potekle su nekima od njih kao i mnogima u publici suze. Jedan sam od njih. Vratilo me to u neka davna vremena, kada su te, sada šezdeset i kusur godišnjakinje, tračale parketima ondašnje države i prenosile ime našeg Labina. Hvala im još jednom na tome.

Ubuduće će to činiti ove sadašnje Labudice, na ponos i radost svih nas. Subotnja večer 29. travnja, bila je večer i noć za pamćenje svakom ljubitelju sporta, a trebala bi biti i onima koji nisu baš zaljubljenici u sport, ali se raduju svakom uspjehu koji se postigne u našoj sredini. Labin je opet ogromnim slovima upisan na rukometnoj karti države. Na kraju utakmice redali su se pred medijima ljudi koji su davali izjave. Bez titula i funkcija. Po meni, u tom događaju i trenutku uspješni ljudi, Matea Peršić, Natali Zahtila, Diego Datos, Valter Glavičić.

Suma sumarum, ženski rukometni klub Rudar, ispisao je još jednom povijest našeg grada. Svi dobronamjerni se tome raduju i vesele. Ponose se i hvale. Klubu sve čestitke. Pokazali su svi u njemu i oko njega, da se rad, red, disciplina, volja i znanje, na kraju ipak isplate.

Još samo jedan, barem meni zanimljiv podatak. Rukometašica Leona Šumberac, bila je ta, koja je sinoć postigla najviše golova. Mislim deset a možda i više. Zašto o tome? E pa Leona je nećakinja jedne velike nekadašnje Labudice, koje već godinama nažalost nema među nama, Virne Šumberac. Tetka je bila prvoligašica, a eto sada je to i nećakinja. Kad već tim riječima završavam, imam i prijedlog gradskoj upravi i Gradskom vijeću Labina. Nazovite bezimeni trg na Katurama, Trg Virne Šumberac.

Hvala!

(Adriano Šćulac) 30.04.2023/08:41