Za očekivati je da su prometnice besprijekorno asfaltirane, poglavito one državne i županijske razine. Da putovanja teku sigurno i ne traju dugo. Važne su i ostale ceste, koje služe lokalno za prometovanja ljudi i svakodnevni život. Upravo ceste govore o kvaliteti i standardu života, na određenom području.
Iako će se svi složiti, da je dobro imati dobre ceste, ma kako se one zvale, i koje kategorije bile. Manje je poznato, koliko su ceste skupe? I da samo jedan kilometar asfaltiranja, stoji 60 tisuća eura. A kako sada, nakon što su euri u hrvatskim novčanicima, svi odjednom vole preračunavati cijene u kune, kilometar asfalta stoji najmanje 450 tisuća kuna. Puno ili previše? Skupo je!
Ako nisu zbrojeni svi kilometri cesta, za koje građani pitaju i pritišću lokalnu vlast, da se na tim kilometrima treba temeljito sanirati uništeno, razrovano, devastirano, valja ih čim prije pobrojiti. Barem da se zna koliki je problem. Koliko je kritičnih kilometara, i da se vidi koji je to red zadatka za rješavanje, na koji način i u kojem roku.
Pritisci su stalni na lokalnu vlast radi bržeg asfaltiranja ovih i onih, uvijek nekome prioritetnih pravaca, a svi iz kategorije nerazvrstanih cesta. Jer novca jednostavno nema ni približno, koliko ima potreba.
Nastavi li se i dalje na isti način, pitanje postaje sve češće, a jedni te isti odgovori sve manji i beznačajniji, za primjenu na terenu.
Govore o tome slike razrovanih cesta, koje stradavaju neumoljivo brzo. I dok se s jedne strane gradi, i novo i moderno, i reklo bi se hvata korak s nekim budućim i obećavajućim vremenima, kad se pogleda stanje okolnih putova, slika je sasvim suprotna.
Očigledno postoji nerazmjer između onoga što se izgradilo i onoga što se razgradilo. Bolje rečeno devastiralo. A da bi život funkcionirao, potrebno je uvijek voditi računa o maksimalnoj ravnoteži, živoga i neživoga. (K.Š.P.)30.04.2023./09:18:04