Iskustva sudionika Okruglog stola `Umjetnik u egzilu` - Otišli su u strane zemlje, ali su se svi redom i vratili u svoju domovinu

Kako će sudionici Okruglog stola „Art is the Power of  Tolerance“, održanog pod pokroviteljstvom Renew Europe,  u vrijeme trajanja 2. Festivala „LABINA“, svatko ponaosob definirati širok i bolan pojam, kao što je „Umjetnik u egzilu“, voditelj Rajko Grlić, prepustio je sudionicima.  

„Otišao sam devedeset druge godine u Ameriku“, izjavio je Vladimir Pištalo, „ i nisam znao da li ću se vratiti, jer me tamo jedna stvar vodila u drugu, i nisam o povratku razmišljao dugo vremena. Tamo sam doktorirao, i predavao američku povijest Amerikancima. Imao sam utisak da sjedim na jednoj grani koju sam siječem, i onda odsiječem tu granu, a ona ne padne. Bio je to osjećaj nekog čuda, nečega što ne bi trebalo tako da se dešava, ali je. Znam samo da me je jedna stvar vodila u drugu. Upoznao sam tada jednog starog doktora, imao je 84 godine, kojega sam pitao, „kad ste vi odlučili da ostanete?“. Odgovorio mi je „nikad sine“!

 „ Jednima sam Srbin, drugima sam Hrvat“, rekao je glumac, Vladimir Posavec- Tušek, „a moj egzodus dogodio se kad se raspala moja zemlja. I tako sam ostao u njoj, sada prelazim granice, ali živim u toj Jugoslaviji“.

„Moja je priča relativno slična“, izjavio je Božidar Knežević, „ nisam baš doživio egzodus, jer je taj prostor Jugoslavije za mene bio i pomicanje s jednog mjesta na drugo.  I čini mi se, da na meni nije ostavilo tako velik trag, ali je ostavilo na ljudima oko mene. Koji su od mene zahtijevali da učinim nešto, politički. Da i ja povučem neke linije, koje u principu nisam nikad. Jer drugi ljudi su zahtijevali da se izjasniš“. 

„Otišao sam 1993. iz rodnog Novog Sada u New York“, rekao je Zoran Bulatović Bale, „i tamo sam bio do 2005/2006., a poslije toga otišao sam na jug Italije, gdje sam proveo narednih 13 godina. I 26 godina nisam bio kod kuće. Vratio sam se sada, prije 2/3 godine. Kada i zašto nemam pojma. Ni da li ću tu ostati. Sve što sam planirao, a nisam planirao da ću otići iz New Yorka, kao niti da ostajem tamo, jednostavno se dogodilo, da sam otišao u Italiju, i opet se desilo da sam došao u Novi Sad. Koliko će to da traje nemam pojma. Ali, svaka od tih sredina je vrlo specifična i evo dovela me do Labina“.

„Jedini ovdje nisam u egzilu“, rekao je Valter Flego, „već sam neki polugastarbajter u Briselu 4 godine. U Istru se svaki vikend vraćam. I kao domaćin ovog Okruglog stola, zahvaljujem svima što ste došli, i dok ovdje pričate svoje priče, mi često znamo reći jedno naše prokletstvo, da sve možemo našim ljudima oprostiti, osim uspjeha. Ima puno istine u tome, i u vašim pričama i sudbinama, jer ste svi vrlo uspješni ljudi, koji nažalost ovdje nisu prepoznati. Nije to samo u umjetnosti već i u drugim područjima, imamo sjajne talente od sporta  na dalje, koje sustav često ne zna prepoznati“.    

„Dok sam snimao s Rajkom Grlićem pa sedam godina nadalje bio sam po anketi studija, najpopularnija ličnost u Jugoslaviji“, rekao je Rade Šerbedžija. „I prije toga u Glasu koncila sam bio najpopularniji glumac, najprije je bio Papa, Majka Tereza, pa ja. Onda je došla 91. i vrijeme promjena, i u sličnim anketama u Glasu koncila, bila je lista najomraženijih osoba. Na prvom mjestu bio je Stipe Šuvar, a ja sam bio na trećem“. 

„Devedeste godine bio sam u Americi, i počeo je rat, vratili smo se, i shvatio sam da sam na svim crnim listama i da ne mogu ništa napraviti“, rekao je Rajko Grlić. „Otišli smo u New York,  i od tada živimo dupli život. U Americi i ovdje“.

„Prvi put sam u Labinu i jako mi je lijepo da sam ovdje“, rekla je Slavenka Drakulić. „više puta su me zvali i nikad do sada nisam stigla. Novinarka sam i spisateljica, i čista sam Hrvatica.  Po definicijama fašista i Pavelića, unazad četiri generacije preci ti moraju živjeti na istom mjestu. A moji su preci živjeli na istom mjestu, bili su seljaci. Ali, prezivam se Drakulić. I dugo je na tim forumima u diskusijama bilo rečeno „ona Srpkinja“, uz to što sam izdajica i vještica, ali Srpkinja. Drakulić može biti hrvatsko i srpsko prezime, a to je prezime moga prvog muža. I kako sam počela pisati s tim prezimenom, ostalo je. 

Moju situaciju lijepo ilustrira jedna anegdota. Bio je neki skup, neka bista, 199o. ili 91., i mi smo bili tu na događaju. Poslije sjedimo u nekom autobusu, a pored mene sjedne slovenska novinarka, a iza mene sjedi Ivan Aralica. I naš veliki, slavni pisac, i najdraži Tuđmanov pisac, Ivan Aralica kaže meni. „Slavenka, pa mi znamo tko si ti. Znamo da si ti jedna dobra Hrvatica, znamo tko ti je otac, i tko majka. Zašto ti ne vratiš prezime, svoje familijarno od oca, koji je Sušanj. Odavde negdje iz Kastavštine?  A ja se okrenem njemu i kažem ,,upravo zbog takvih kao što ste vi!“

I slovenska novinarka napiše u Delu, ogromnu reportažu o tome.

Dakle ja sam vještica, a to vjerojatno znate, i ponosna sam na to. I htjela sam reći, ja nikad nisam ni otišla, em sam Hrvatica, em nikud nisam otišla. I tu nešto nije u redu.

Srećom, zaljubila sam se!

Nisam nikad i nikud otišla,  jer sam mislila, pa ne želim biti u egzilu, nije ova zemlja ništa više njihova, nego je moja. Nego sam se zaljubila u svog trećeg muža, i tako je ispalo, budući je on Šveđanin, živi napola između Švedske i Hrvatske. I mislim da jesam, na neki način kompetentna, a pogotovo zato jer radim u jednom specijalnom poslu. A to je jezik.

I tu mislim da su poteškoće puno veće, ako živiš vani, i živiš ovdje i ako pišeš na dva jezika“. O   čemu će Slavenka Drakulić, reći više u nastavku razgovora za Okruglim stolom, kojega je voditelj Rajko Grlić, podijelio u tri tematske cjeline. (K.Š.P./Foto:5portal.hr)21.05.2023./14:30:11