Kad društvo nije sposobno rješavati vlastite probleme, nije u stanju voditi ni kvalitetnu politiku ni diplomaciju, pa započinje ratove kao nastavak vođenja svoje loše politike, samo drugim sredstvima.
Uzaludno očekujući da će ostvariti spektakularne rezultate, koje nisu znali postići političkim ni diplomatskim rječnikom.
Problem koji ne riješiš, ostaje tebi i dalje neriješen problem. Uzmimo za primjer, djecu ili dijete koje ne odustaje u igri slaganja kocki ili građenja dvorca u pijesku, dok ne postigne cilj. Pa ma koliko ga to stajalo truda i razmišljanja, pokušaja i pogrešaka.
Ima i onih drugih koji kad im gradnja zapne, ne promišljaju novi potez, već iz bijesa sruše sve, ne samo svoje, već nađu načina da unište ili barem u dobroj mjeri upropaste igru i onim ustrajnim i strpljivim dječacima, koji su došli do cilja ili mu se u velikoj mjeri približili.
Upravo gledamo igru takvih, samo što se ne drže uz nečije skute, jer i sami imaju previše godina, ali igru gubljenja, još uvijek nisu savladali. Svjedočimo kako ta razularena djeca u godinama, razaraju i spaljuju sve pred sobom , jer se nad problemima koje su sami stvorili zgražaju. Fuj su im i tamo neki narodi po americi a tek europi i drugdje. Koji se javljaju i protestiraju.
I tako nas evo, ovdje i sada.
Sve čvršće smo obavijeni, na zapadu stvorenim i godinama nerješavanim, koncentričnim krugovima problema, proizašlih iz političkog modela njihovog društva, (a sada i našeg) , koji kao loš model proizvodi dužnička ropstva, po svuda do kuda djeluje njegov utjecaj.
Opasna je postala zapadna demokracija, i zato se u zadnje vrijeme češće oružjem uvodi, ako već ne uspije obojenim revolucijama. A mi smo ju sami izabrali, kao guske u magli, da naša politička bulumenta ima gdje zaplivati u korupciju, i time je za nju sve riješeno. Iako samo političke biljke nisu ni država ni narod.
Nakon što su na zapadu otkrili da Kina može postati njihova jeftina tvornica svega i svačega, a oni biti samo potrošači, dogodila im se deindustrijalizacija. Dok su izmišljali neograničene potrošačke potrebe i agresivno gurali konzumerizam kao novi životni stil, brzo su istopili štednju građana, ma kolika da je bila.
Ni uvedene kartice svih vrsta i fela, kao novi hit našle su put do neobuzdanih potrošača, nisu pomogle u financijskoj konsolidaciji ni nekad najrazvijenijeg zapadnog društva. Problem je ostao neriješen.
A tek krediti, gotovinski, namjenski i nenamjenski, odreda potrošački, da se ljudi polakome, lagodna života. Što i jesu. A kad je trebalo pokazati relevantna izvješća o gospodarskoj aktivnosti zemlje, koje više nije bilo, postavilo se nova pravila, potrošnja ubuduće mjeri rast.
I Hrvatsku se počelo slaviti unaprijed, viđenim rastom od toliko i toliko posto. Jer se proučilo, koliko će novca u državi faliti, i do kojeg će novog kruga zaduženja, posrnuti.
Banke u Hrvatskoj, znaju što rade, posebno naivnima.
Iako svaki naš seljak, zna razliku troši li ono što ima, ili posuđeno, nitko ga ne konzultira, pobogu, kad postoji MMF. I stručna procjena kreditnog rejtinga.
Štednja koja se ispumpala brzo, kartice i krediti još brže, došli na naplatu, pa je krenulo štampanje novčanica. Štampanje i štampanje, koliko je trebalo i koliko se htjelo. I nije se stalo. Čak je i štamparija novca privatno poduzetništvo.
I što će takvim planerima država i plaćanje poreza. Kad je država za njih, kao kabanica čovjeku, da ju prebaci preko glave, tek da ne pokisne, i ostavi ispred ulaznih vrata, jer mu više ne treba. Tako rade sa državom. Nije im važno kako se zove ni čija je, a još manje u kakvom je stanju.
Korupcije više ili manje, samo je privremeni plašt za odvraćanje pažnje, od onoga što grabe od te države.
Nećemo ni o dolaru od kojega odustaju jake zemlje, pa je sve manje tražen. Nećemo ni o najbogatijih (G) 7, među kojima su njih 6 najzaduženije zemlje na svijetu, bez ikakvih mogućnosti da dug otplate. I upravo ovih dana u onom švicarskom selu, bore se definirati novi PID (ponovnu izgradnju povjerenja, odnosno prekrivanje implozije duga). Bogatuni wef-a prave planove za najnoviji napad na čovječanstvo, na temu skraćenice od tri slova, PID. Bila bi to nova pošast, 20 puta smrtonosnija od one već pomalo zaboravljene. Na proljeće. Bit će i novih zakona. Ponuđenih na usvajanje.
Nešto se mora poduzeti, jer stvari koje su već pokrenute na frontovima, ne daju brze rezultate. Ljudima treba gotovo svakodnevno smutiti pažnju. Sa važnog na nevažno. Ne dozvoliti im da traže rješenja problema. Zato i nema pravih političara ni kvalitetne diplomacije. Rat je za njih vođenje politike, samo drugim sredstvima. Ne-ljudi tako rade.
Svakodnevno se ispucavaju, verbalne bombice, da smućuju građane, kako bi izgubili vjeru u bilo kakvu ozbiljnost djelovanja. Jer su na javno-tajnoj pozornici dečki, doduše u poodmaklim godinama, koji nisu naučili graditi dvorce u pijesku. I njihov je problem sada svjetski problem. Oni znaju srušiti tuđi dvorac u pijesku, ali sami ga podignuti ne umiju.
Problem je i što se oko razvikane nadmoći zapada, obruč višedesetljetnog nerješavanja problema, sve više steže. I oni to znaju, samo nisu sposobni poduzeti nešto smisleno i cjelovito, pa je vika i galama radi utjerivanja straha, preko njihovih medijskih kanala, jedini odbrameni štit.
Do besmisla se guraju naslovi o ratnoj opasnosti za Njemačku i europu od strane Rusije, histerične su prozivke prijatelja u zagrljaju, da stvore brže i više vojnika i naoružanja. I jednom za svagda sravne jedinu nemam koja im smeta. Rusiju! I skinu taj teret Zapadu sa ramena.
I sve je to moguće lamentirati po njihovim medijima koji jednako vode ratne operacije kao i do nedavno veličani borci za spas unaprijed rasprodane zemlje ukrajinske, sumnjive ideologije i motiva. Kojima se uz svo pljeskanje i skandiranje u glas, po holovima euparlamenta i sličnim salama Bruksela, izgubio svaki trag. Nakon što su ideologiju koja ih je gurnula na konkretni teren, potvrdili pojedinačno u stvarnoj praksi.
Europa počinje potpuno i svjesno živjeti svoje političke odluke, dok ih praksa demantira svakim danom sve jače. Ljudi otvoreno pokazuju nezadovoljstvo matematički vidljivom računicom srljanja u glib.
A kako nema na vidiku novog (Charlesa) de Gaullea, sijanje straha da će Rusija progutati, ako ne baš čitavu Europu, onda Njemačku sigurno i zemlje čiji su narodi najglasniji, jedini je recept kojega ovi prosijedi u američkom zagrljaju znaju ponuditi.
Katarina Šoštarić Perković
20.01.2024./09:02:55