Sada je i vrapcima na grani već sasvim izgledno, da je Amerika izgubila moć, ali su ostali jaki centri moći unutar nje, koji i dalje donose loše odluke, i posljedično stvaraju velike nevolje do kud god se njihov utjecaj može protegnuti. A kao što se Hitlera moglo zaustaviti početkom tridesetih (godina) , tako se i ovo guranje loših scenarija još uvijek može zaustaviti.
I mi smo suučesnici u ovim lošim djelima jednako sa ostalim članicama eu-a, isprva niti ne sluteći da je, nakon što smo ušli u tu zajednicu, ona već postala zajednica loših namjera, za kasnije primljene članice i nas kao narode.
Do tada se već potpuno izokrenula od onoga što je bila dok je postojala hladnoratovska ravnoteža sa istočnim blokom zemalja. Ali mi toga nismo bili svjesni. Da je nakon devedesetih (godina), a znamo što se tada događalo, naš ulazak u europsku uniju jednostavno značio našu propast svega dotad stvorenog. Ušli smo pod motom pred pristupnih pregovora, razoriti sve što vrijedi u Hrvatskoj, i dati da to razgrabe lešinari izvana. A za sve drugo što njima nije „upalo u oko“ pojagmili su se domaći prevaranti, kao kupci i nakupci.
U zadnje vrijeme tambura se, i nabacuju kojekakvi naslovi koji stvaraju novo ratnohuškačko ozračje, a mi smo slično prošli tek nedavno. U našoj zemlji i na prostoru Jugoslavije. I prepoznajemo kuda to vodi. Zapad se sve više pokazuje da nije maštovit, i da nema novih ideja, već prevare izvodi na isti način.
Naravno da te ratnohuškačke tambure, moraju početi puno ranije tamburati, da bi se stvorili uvjeti mržnje, uvjeti nesnošljivosti i netolerancije, među ljudima po što više osnova. I vidimo to jako dobro, na terenu. Vidimo i osjećamo da se kosi sa svim vrijednostima stečenim od ranije, koje mi konkretno živimo i u koje vjerujemo da su ispravni.
I o tome treba govoriti jer se još uvijek može stati na kraj zlodusima, kojima rata i ratnih posljedica nikada dosta. Umjesto prihvaćanja veličanja ratnohuškačke mašinerije, imamo energije preokrenuti ratne silnice u kreativno stvaranje mira, i novog sustava zajedništva u suradnji. I to bi nam trebalo postati prioritetni zadatak.
Trebamo se zapitati i krenuti u jednu razvojnu misiju, za sve ljude. I spustiti, prizemljiti te i takve vrste štetnih medijskih reklama i umjetno stvaranih senzacionalizama. Imamo načina i mogućnosti. Još uvijek sada imamo. Ali nikako čekati, gdje će biti podmetnuto slijedeće „kukavičje jaje“ .
To što vam sada nabacuju samo pomisao, o jednom velikom i neminovnom ratu u Europi pa vam sugeriraju teme o naoružanju, pa vam prodaju priču, da se trebate početi spremati za rat jer ste u velikoj opasnosti, prvenstveno kao članice eu-a, uopće ne trebate povjerovati, ukoliko stvarno poznajete sebe, svoj narod i interese svoje zemlje.
Ali, ako ste se opredijelili kao američki poslušnici, onda ste već i do sada poslušnički zaratili sami protiv sebe. Protiv interesa svojih zemalja odnosno protiv interesa svog naroda. Pa ako poslušnici moraju slušati, narod ne mora. A ni jedna politika bez svog naroda nema zagarantirano trajanje.
Spominje se, ne bez razloga, da će se to strašno ratovanje svakako dogoditi, najdalje u periodu 20-ak godina, neki idu i brže pa nagovještaju mogući trenutak sukoba već u najkraćem roku, za 4 godine.
A kako vrijeme, volimo reći, brzo leti, brzo promiču i u javni prostor odaslane mnoge izjave, među njima i uznemirujuće ratnohuškačke. A koje nisu šala. Ciljano se ubacuju i kontradiktorne izjave, da kod većine ljudi, gledatelja i čitatelja, proizvedu zbunjujuće efekte, kako bi to što su čuli ili pročitali zanemarili. Zapravo na medijskom javnom prostoru nikad nije bilo toliko medijskih tvrtki i kanala ali, zbog izostanka razlika u mišljenjima, među ljudima je zavladala odbojnost prema svemu što se plasira kroz službeni narativ.
Međutim, nikakva šutnja nikoga ne opravdava. Vi koji sada imate djecu od 5 godina isto kao i vi koji imate djecu od 10 godina, zapitajte što im radite. Da li je dovoljno da mu se da, izgradi, omogući, a da on leži u hladu, ili da ga učite da su riječi proizvod, koje stvaraju posljedice. I za njega.
Svijet je svakako već postao multipolaran, i ova izfabricirana mržnja kod članica Europske unije prema Rusiji potpuno je neprirodna. Gotovo da puca već po šavovima odijela, naročitih osoba, bez da to mogu sakriti.
I o tome treba prestati šutjeti, u Hrvatskoj da nema predsjednika valjda nitko ne bi ništa službeno progovorio, o prirodnom besmislu na kojem se mazohistički ustrajava.
Smisao politike gubi se onog trenutka kada hrvatski sabor ili najviša skupština, parlament u bilo kojoj zemlji, kako se već zove, ne donosi i ne piše zakone, koji rješavaju pitanja vlastitog naroda.
Loša je to praksa koju treba zaustaviti i prekinuti. Mi sami trebamo pisati zakone koji će uređivati život ovdje ovog naroda. To je pitanje suvereniteta, pa stranke lijevo ili desno gube kompas, jer ovo globalno, sada vidimo u kom pravcu gura europske članice.
Politička logika koja je inicirala rat za ratom, s namjerom da ide i dalje, stvarajući probleme do kud god može dosegnuti, gubi kompas, jer je Amerika izgubila moć, ali su ostali jaki centri moći .
A da bi se rasčistile stvari, moramo si moći zamisliti dijete koje se tek rodilo sa džeparcem od pet ili deset milijardi nečega ( dolara, eura). Pitamo vas, kakvu ono može imati motivaciju kad malo poodraste, da nešto u životu radi? Što ono može naučiti i za kakvo stvaralaštvo je spremno, za koja odricanja, koji znoj, i koju muku? Osim za destrukciju?
Na drugoj strani propadaju i države u kojima su se ugnjezdili ti centri moći, jer njih ni za tu državu nije briga. A kamo li za sve teži položaj članica Eu-a i ljudi koji rade za vlastiti život i svoje obitelji. I grcaju.
Katarina Šoštarić Perković
05.02.2024./08:06:04